B. Brezovec: W & T

premijera: listopad 2006, Firenza

prema tekstovima:
Slava Gabrielea D'Annunzia (prijevod: Morana Čale)
Crna orhideja Edvarda Kocbeka

režija i dramatizacija: Branko Brezovec
glazba: Marjan Neќak
scenografija: Tihomir Milovac
pokret: Natalija Manojlović
kostimografija: Doris Kristić
video: Schöne Gegend

uloge:
Gloria: Sandra Garuglieri
Ruggero Flamma: Daniele Buonaiuti
Cesare Bronte / Janez: Silvano Panichi
Giordano Fauro: Sergio Aguirre
Marco Agrate: Manola Nifosi´
Partizan Patuljak: Simona Arrighi
Katarina: Suzana Brezovec
Gregor: Mislav Čavajda
Anna Komnena: Helena Buljan
Partizan Smola: Siniša Miletić
Nijemac: Selpin Kerim


W & T prva je, nulta, predstava projekta Tito – Treći put, svojevrsnog propitivanja u kazališnom ključu o kraju tisućljeća, od Drugog svjetskog rata do danas, a u čijem središtu stoji amblematska figura Josipa Broza Tita i njegova uloga tumača i poticatelja brojnih utopija i proturječja, mnogih povjesno svijetlih i tamnih momenata s kojima su europski kontinent i pokret nesvrstanih na različite načine izlazili na kraj.

Projekt Tito – Treći put čini šest zasebnih predstava u režiji hrvatskih, ruskih, egipatskih, njemačkih i makedonskih redatelja, uključuje devet zemalja i desetak kazališnih institucija, a premijerno je izveden u lipnju 2007. u hamburškom Kampnagelu, potom i na zagrebačkom Eurokazu.

W&T je parabola o vlasti, o nerazumijevanju i okrutnim zakonima koji generiraju sukobe velikih političkih razmjera. Tekstualni predložak u adaptaciji Branka Brezoveca nastao je spajanjem D'Annunzijeve drame Glorija i ratne priče Crna orhideja slovenskog književnika Edvarda Kocbeka, dvaju naoko potpuno raznorodnih i nepomirljivih tekstova: prvi patetičan, epski, usredotočen na traženje apsoluta slave i moći, i drugi, više naturalističke prirode, s jakim egzistencijalističkim uvidima, koji govori o smaknuću djevojke koju Titovi partizani odlučuju kazniti zbog suradnje s neprijateljem. Branko Brezovec ostvaruje originalnu dramsku strukturu u kojoj se ta dva nepomirljiva svijeta križaju i stapaju, tekst u kojem se talijanski i hrvatski izmjenjuju u neprekidnoj oscilaciji, stvarajući kazališnu magiju kadru premostiti jezične barijere i nacionalne granice.

koprodukcija: Sveučilište u Zagrebu – Studentski centar – Teatar &TD – Centar istraživanja izvedbenih umjetnosti, Laboratorio Nove, Firenca, Centro Iniziative Teatrali di Campi Bisenzio, Eurokaz festival

teatar.hr:

Brezovec, koprodukcija Eurokaza i Laboratorio Nove, Josip Broz Tito, Gabriele d’Annunzio i Kocbek. Treba dalje?

136d.jpg

Tema je Tito. I to za šest različitih redatelja koji će svoj rad prikazati zajedno u Hamburgu u mjesecu lipnju. A kako je problem Tita riješio Branko Brezovec?

Uhvatio ga je dok se brije i objesio na zadnji zid, daleko od publike. Tako da ne smeta niti publici dok gledaju predstvu, niti, po svemu sudeći, predstavi samoj… W&T ilti Wedding & Trials.

Tema je ipak, ostala, Tito. I kako kaže sam Brezovec, niti ga mislimo pljuvati niti uzdizati. Taj dio povijesti je postojao i zašto bježati od njega? Brezovec je uzeo u svakom slučaju zaobilaznicu od same ličnosti, pa dok se on na jednoj strani scene, na televizoru, suptilno brije, ono što gledatelj ima priliku pogledati jest hibrid Gabriela d’Annunzia i Edvarda Kocbeka. Odnosno njihovih djela ‘Gloria’ i ‘Crna Orhideja’. I dok Mussolinijev prijatelj d’Annunzio i književnik i AVNOJac, s izrazitom teološkom pozadinom - Kocbek, pišu na prvi pogled apsolutno drugačije tekstove, dakle o fašizmu i partizanima, Brezovec ih suprotstavlja kao dvije strane iste stvarnosti, a leitmotiv postaje žrtva djevojke Katarine u koju su svi iz zaljubljeni, ali je moraju ubiti jer je neprijatelj s tajnom. Na drugoj strani iste priče nalazi se također žena s određenom moći, ovog puta drugačije naravi – Ana Komnen.

Predstava je dvojezična s obzirom da se radi o koprodukciji s Laboratorio Nove iz Firence i Centro Iniziative Teatrali di Campi Bisenzio, a ono što gledatelji mogu očekivati, osim jezičnog kaosa, koji je više rezultat Brezovčevog redateljskog stila no posljedica dvojezične predstave, jest gotova interakcija, jer se glumci doslovno sučeljavaju s publikom, ili, možda, još bolje, scenografija Tihomira Milovca se sučeljava s publikom, a publika se sučeljava s nadom da je scenografija prošla sve sigurnosne mjere na probama prije izvedbe…

Osim gotovo monumentalne scenografije, kao vječni Brezovčev potpis ostaje i glazba Marjana Nekaka, dugotrajnog Brezovčevog suradnika, koja prati predstavu od početka do kraja. U glavnim ulogama nalazimo Sandru Garuglieri, Mislava Čavajdu, Suzanu Brezovac, Helenu Buljan, Manola Nifozija i druge.