W. Shakespeare: Tit Andronik

Premijera 12. listopada 1992.

http://www.youtube.com/watch?v=qtSk-zv2vq8
Fotografija iz predstave Tit Andronik izvedene u Francukom paviljonu, režija N. Delmestre


Redatelj: Nenni Delmestre
Prijevod: Tomislav Ladan
Dramaturg: Mani Gotovac
Prostor: Lafaille + vrijeme
Scenografija prostora i kripte paviljona: Igor Krpan
Kostimi: Danica Dedijer
Irena Sušac
Scenski pokreti: Mirna Žagar
Izbor glazbe: Matej Meštrović
Neni Delmestre
Asistent režije: Dubravka Zrnčić

Igraju
Saturin: Vicko Bruić
Basijan: Matko Raguž
Tit Andronik: Filip Šovagović
Lucije Andronik: Filip Nola
Kvint Andronik: Ranko Zidarić
Marcije Andronik: Vedran Mlikota
Mucije Andronik: Siniša Ružić
Demetrije: Goran Navojec
Hiron: Nenad Cvetko
Aron: Marko Torjanac
Tribun: Željko Mavrović
Vojnik: Pero Juričić
Rimljanin: Siniša Ružić
Clown 1: Sunčana Zelinika
Clown 2: Mario Mirković
Tamora: Ana Karić
Lavinija: Mladena Gavran
Tribuni, dvorjanici: Nikša Leko, Kruno Županić


Tragična balada
Pitala sam se tijekom rata o djelima koja približno prikazuju tragediju što je živimo. Listala sam Euripida, Seneku, Shakespearea… Pojavio se Tit Andronik. Ali prva moja pomisao  na Andronika nije začudo bila vezan uz ubojstva, silovanja, masakre.  A upravo po tome ovaj je komad toliko poznat. Sjetila sam se Andronikova monologa nad grobom mladića poginulih u ratu. Filip Šovagović netom se vratio iz rata. Čitala sam iznova Shakespeareovu tragediju. Od završetka romantizma pa sve do Petera Brooka Europa je vjerovala kako je to djelo nemoguće postaviti na pozornicu.

I to zato što ga odmah dograbi najgori naturalizam iz kojeg se ne može izdvojiti nikakav simbol. I odista, kada bismo vjerno slijedili događaje Andronika, krajnje mračne, kada bismo išli istim putem u mrak, uzu obnavljanje naših noćnih televizijskih mora, kad bi se naime djelo igralo doslovce, bila bi to predstava toliko puna užasa da bi se pred njom mogle samo zatvoriti oči. Provela sam načelo zatvorenih očiju. Tada se iz zaleđine Tita Andronika, iza svih pomora i ponora, posve u drugom planu ocrtava stari Shakespeare. Tražio je vapijuće lice čovjeka čija se šutnja može provesti samo u dvije riječi: Ne ubij! Koliko rastu strahote u ovoj tragediji, toliko se pojačava taj izvorni nalog.

Shakespeare se panično bojao onih razdoblja povijesti kada one ne izražava ništa i nikoga osim same vlasti. Zato je razvio tragediju totalnog pomora. Ali ne da pokaže kao je ta vlast strašna nego kako je ona kratkih rokova. Nad mrtvim Andronicima vlast više nema moći. Jer nema vlasti nad mrtvima. Tu je zamka i kraj svake moći. Shakespeare implicitno upisuje kako se moć koja proizvodi smrt ne da uskaldištiti, ne može se nagomilati, štoviše u speltu relacija postaje prva žrtva te iste moći. Zatvorene oči strašno vide. Počela se odjednom sabirati mogućnost predstave, njezin najavni signal. Jer sam zatvorila oči dogodilo mi se da sam iz krvavih događanja, iz elementarne drastike koja jest naša svakodnevnost ali nije naše kazalište, uplovila u žalobnu dimenziju svih gubitnika. U tragičnu baladu o mladim ljudima koju danas čujemo kao tužni napjev svoga udesa.

Mani Gotovac