O. Lozica: Gdje je nestao Božo B.?
Premijera 28. siječnja 2007.
Redateljica: Olja Lozica
dramaturgija: Olja Lozica i Tijana Gojić
izvođači: Božo Bauer, Lada Bonacci, Lana Jozić, Helena Kalinić, Jelena Lopatić, Ana Maras
«Stojimo, sjedimo, hodamo, ležimo. Živimo u prostoru i vremenu, vidimo, čujemo, dodirujemo, probavljamo, mirišemo, osjećamo sebe i druge ljude i događaje. Sjećamo se, mislimo, zamišljamo, gledamo, osjećamo, glumimo, pričamo, srećemo se, razmišljamo, čudimo se, sumnjamo, vjerujemo ili ne vjerujemo, volimo ili mrzimo, odustajemo ili ne odustajemo.»
(R. D. Laing – Životne istine)
«Virtualna stvarnost i virtualne zajednice su važni oblici ponovnog oživljavanja mita te jednako važni oblici pričanja priča. Ta virtualna okružja redefiniraju naše shvaćanje prevare i pretvaranja, budući da se temeljni imperativi identiteta jastva, samo-otkrivanja i autentične interakcije napuštaju u korist eksperimentacije i igre.
Virtualni susreti imaju učinke poput onih iz zbiljskog života: oni preobražavaju svijest. Ljudi unose svoja virtualna sjećanja u zbiljski svijet i to na načine koji nisu beznačajni. Činjenica što virtualni susreti imaju zbiljske učinke sugerira pretpostavku da ih se doživljava kao punopravne društvene susret u kojima ljudi mogu doživjeti čitav raspon osjećaja: osjećaje prihvaćanja i poštovanja ali i odbijanja i poricanja.»
(Interdisciplinarna radna skupina Istražimo Internet – Kontradikcije u kiberprostoru: kolektivni odziv)
«Stvarno nikad nije dovoljno stvarno da bismo posumnjali da nije prividno. Strast prema stvarnom podrazumijeva sumnju. Ništa ne može potvrditi da je stvarno stvarno osim sistema fikcije u kojem će stvarno odigrati ulogu stvarnog.»
(A. Badiou – Strast prema stvarnom i namještanje prividnog)
