S. Ladović: Edip

Premijer: 19. siječnja 1992.

Redatelj: Radovan Palmović

Izbor scenografije, kostima i glazbe  iz fundusa odabrali majstori: Teatra &TD

Igraju
Edip: Hrvoje Zalar
Jokasta: Matija Prskalo
Ismena: Barbara Vicković
Tiresija: Siniša Ružić
Laj: Željko Mavrović

O predstavi
Sanja Ladović je svom Edipu, i priči i temi, dala tek dvadesetak ispisanih stranica, „čin privi i jedini“, desetak prizora. Iako joj nije nepoznato da su, i priči i i temi – posvećeni tomovi. Poslije znamenite Freudove studije, pogotovo.
Ovdje je, dakako, riječ o redukciji. U njoj je, redukciji, i onaj neophodni „otklon“. A tu ji i „očuđenje“. Pa se naš zagovor ovako „iščitanom“ Edipu, i „Edipu“, upravo zasniva na tom postmodernistički intoniranom nacrtu jedne sudbine. Novi teatar nema sredstava, a njegovi mlađahni autori nemaju ni želja ni potreba za onom čitavom preskupom, a premalo znakovitom, kompresarijom kulisa, i kostima, i teza, i antiteza.
Edipu je, s kraja ovog vijeka, dovoljna sama drama o njegovoj – drami.