Racine/Cvetajeva/Buljan: Fedra

Premijera 15. lipnja 1996.

Prema tragedijama Jeanea Racinea i Marine Cvetajeve


Redatelj: Ivica Buljan
Glazba: Let 3
scenograf: Robert Somek
kostimografkinja: Ivana Popovič
koreografi: Mare Sesardić, Roger Mequin
asistentica redatelja: Nevena Tudor
oblikovanje svjetla: Miljenko Bengez
oblikovanje tona: Branko Vodeničar

SENKA BULIĆ
ANA KARIĆ
ROBERT WALTL

LET 3

Mise-en-abyme: Zlatko Wurzberg
Mise-en-eventail: Tomaš Smrtnik
Fotografije: Iva Babaja



FEDRA
CRNO SUNCE / RACINE ILI
HISTERIJA JEZIKA

Racine: klasicist, paleoromantičar i prvi semiotičar nekazive i nemislive žudnje, divljeg čudoređa. Razmeđa helenističkog poganstva i jansenizmva, ludila i uma, znakovit na nižem i višem stupnju iščitavanja, racine je pjesnik histerije jezika: prividnost reda i stege u klasicističkoj dramskoj fakturi i stihu obrnuto je razmjerna kaosu, ludilu i pometnji na razini sadržaja.

Jeli po tome racime «ženski pisac» ?Njegova je histerija posljedica raskoraka između neurednog, kaotičnog označenog, te očigledne težnje redu samog izraza.
Pjesnišvo kao govor i šutnja istodobno. Šutnja je riječita a govor prigušen. Prisutnost tijela u jeziku i u obličeno ludilo daju-pismo žudnje, u uzajamnom prožimanju erosa i logosa.

Perfidne Parke sapliću mrežom žudnje one koje bi najmanje smjele-erotsku majku i anđeoskog posinka. Ista sudbinska nećudorednost i divljina napaja dramsku radnju na likove i riječi u koštacu s odogovornošču, odnosno kodom i stihom.

Mislim da se FEDRA i Hipolit vole, samo on to josš ne zna.

Želja erotske majke osporava zakon Oca,,ustoličen poredak.U sukobu super-ega i nesvjesnog pulzijanog, uhipolita prevladava ime oca, koje je nad-Ja i označitelj, zakon i sibmol zakona, zato što ga on pounutrašnjuje kao njegov nasljednik i kao sin i po patrijarhalnoj liniji posjednika logosa. Obuzdano i neobuzdano ludilo u sukobu, oni su manje različiti nego što se čini. Nitko nije odgovoran za svoje osjećaje, za činove, i izbore-jest. To je bit slobode «u situaciji» ograničenog suvereniteta i svjesti i nesvjesnog. Razum i ne-razum istodobno.

Riječi kao crni kristali,sažete, zvonke, okomite, dižu se na prste u rascjepu između svog božanskog i zemaljskog porijekla. Stih je gotovo jednako visok koliko i dug, sprega barbarske ljepote i dvorske forme u paradoksalnom i složenom skladu. Između obje razine, znaka i označenog, struji razotkrivanje smisla žudnje i žudnja za smislom, izraz shvaćen kao raskrižje sadržaja i oblika,strasti – i uma. Ponoćno sunce obasjava bedeme struktute preobražene u stihu.Dvije uzajamne opčaranosti: helenistička, zemna transcendencija ljepotom opčinjena je redom i – obrnuto. To su dva monistička načela u dijalogu, teško ostvariva zajdništva suprotnosti između iskaza i iskazanog, označitelja i onog označenog. A da napetost među njima ostaje sačuvana, temeljni je postulat pjesništva uopće, genijalno aktualiziran u Racineovom pjesništvu zahvaljujući tek djelomičnom suprostavljanu poredaka erosa i logosa.

Crno sunce je simbol zatamnjene svijesti ali i svjetlost koju vidimo u mraku iza zatvorenih vjeđa. To je um onkraj razuma, mrak na očiama i svjetlo u tami. Mračna šuma, svjetli proplanci… Poganski bog, sunce, oko koje vidi, i istodobno mrak zemaljskog, mrak nesvjesnog, crveni krug oko crne kugle, aura svjetlosti, kružni sjaj oko crne jezgre: taj dvoznačni simbol je amblem paradoksa, metafora pjesništva i Bitka:
Nikada posve cjelovitog, uvijke udvojenog, rasparenog tonaliteta.
DRAMA – miljenica suvremene kazališne europe


Mani Gotovac

Nagrade:

Nagrada Hrvatskog glumišta, 1996.

• LET-u 3 za sc. Glazbu u predstavi FEDRA

Kazališna nagrada „Dubravko Dujšin“, 1997.

• IVICI BULJANU za režiju

Festival malih scena, Rijeka, 1997.

• Nagrada za sporednu žensku ulogu ANI KARIĆ
• Nagrada za glazbu LET-u 3