J. Vauthier: Fortissimo

Premijera: 20.12.1970.

Prijevod: Vjenceslav Kapural

Režija: Milan Lamza

Dekor: Oleg Kasumović

iz predgovora za „Fortissimo“ – Jean-Luis Barrault:

„Jean Vauthier je kazališni čovjek, pisac koji ne daje samo tekst, nego određuje cijeli ritam predstave, jer tako vješto barata promjenama, koje su glumcu potrebne da osmisli riječi, kojima plasira suštinu djela. Zbog toga sam zavolio ovo djelo koje dozvoljava da svaka riječ otkriva neki novi smisao koji prije izgovaranja i vlastitog osluškivanja nije postojao. Tako da poslije izgovorene riječi lice i usta mogu još dugo zadržavati nepomičnost koja daje izvanrednu sugestivnost, koja je tako potrebna glumcu u realizaciji kazališnog djela. Jezik Vauthiera je snažan, zbijen, bogat i ne izgleda mi kompliciran; naprotiv, kao da je u „letu“ i čini mi se da je to pravi teatarski tekst. Vauthier za mene osobno posjeduje izuzetnu kvalitetu, a to je humor. Neku vrstu arielskog humora koji i u najtragičnijim situacijama osvježava atmosferu i otkriva lucidnost. Ova osobina podsjeća me na Artauda jer je njegov život bio izrazito mučenje, ali u detaljima zbivanja tjerao nas je u predivan smijeh. Meni to izgleda kao da se nalazim između antičke tragedije i satirične drame koja joj odgovara. U svakoj situaciji, bila ona tragična, patetična, dramatična, uvijek izbija iskrenost koju čovjek tako često nepravedno plaća. Za mene je to pravo kazališno djelo jer sve što u tom času čovjeka okružuje ujedno ga i napada. Pikadori su stolice, stolovi, zvukovi vlakova, pisaća mašina, profesor u susjednoj sobi koji se idiotski zabavlja s prostitutkom, fotelja, kao i krikovi žene koju tuku. Sve što je prisutno djeluje na čovjeka i otkrivaju se mogućnosti čovjekovog zbivanja, kao i njegove intervencije.“