S. Beckett: U očekivanju Godota

Premijera 15. lipnja 1992.

Prijevod: Ana Škiljan
Režija: Filip Nola, Filip Šovagović
Scenografija: Sonja Tadej
Odabir kostima: Đurđa Janeš
Glazba: Filip Šovagović, Darko Hajsek
Stručni savjetnik: Mladen Budišćak
Glazbenici: Žarko Hajdarhodžić, Hana Hajdarhodžić, Maja Vrvilo, Drago Rukljić, Ven Jemrešić, Boris Svrtan, Dragan Despot

Igraju
Estragon: Filip Nola
Vladimir: Filip Šovagović
Pozzo: Ivica Vidović
Lucky: Dafne Jemeršić
Dječak: Maja Nekić

O predstavi

Još jednom je u nas reaktualiziran Sizifov mit vječnog iščekivanja. Dokle? Svi predikati, sve natuknice o antiteatru do danas vrve negativnim pojmovima: degradacija ljudskosti, dehumaniziranje, posvemašnje ništavilo, no njihova ponovljena poraba ovaj puta ne obvezvirjeđuje paklenske naše muke, već iznovice definira život u kojem smo istjerani iz sebe samih.

Ali avaj! Radi li se tu uopće o antiteatru, antidrami i ugrađenim kategorijama apsurda?
Nije li potrošena knjiška slika sustavne unakaženosti naše uzaludne bitke? Ako jest, mi koji ustrajno i dišemo, živimo u nekoj metonimiji nekog svijeta, većma usamljeni, posuti pitanjima: Odakle smo? Koga čekamo?

Jer, iako ne izgaramo u nekom bogatom sadržaju, vazda rasuti, gdje nam netko tuđ za sebe prisvaja „energiju živog“, pače nam potiskuje sjenu, što nam preostaje? Goli očaj ili očajnički pokušaj bijega ne bi li se postigao smiraj.

Tjeskoba nije ništa strano;  stara je to energija suncem obasjana noć.
Tamo gdje nas može ojaditi nemušt govor, začuje s kako upravo ječi: Zapuh mrtvila. Ukratko, pružaš mi toplinu ruke i to je vrlo uzbudljivo, ali i glupo, je ja ti ne mogu uzvratiti.
Odakle sam? Koga čekam? I što radim, uglavnom šištim govoreći riječima sačinjenim od dima…“ zapisat će S. Beckett u „Tekstovima nizašto“.
Naše se riječi, naše se kuće odista dime. Hoće li to oblikovati jedan nestvarni krajolik naših duša u ružnoj koreodrami onih koji vole ceremonije zla.
Alegorički odnos očajne žrtve i tlačitelja, u jednoj metafizičkoj komponenti, razvija elan rijetkog jezika prijemčiva upravo novom naraštaju pisaca i dramskih umjetnika koji će u ovom trenutku povijesti, okruženi izrovanom i srušenom scenografijom u osobnom životu, ponovno podvrgnuti na zahtjev savjesti, postulat ljudske slobode.
Moramo se dakle još jednom otputiti tom stazom, kao dva prosjaka u pustolini, iščekujući „izvjesnog“ Godota.