P. Hacks: Razgovor u kući Stein o odsutnom G. Von Goetheu

Premijera: 15. 01. 1978.

Prijevod: Ante Stamać

Scenografija: Dinka Jeričević

Kostimografija: Danica Dedier

Scenska glazba: Neven Frangeš

Redatelj: Ivica Kunčević

Glumi:

Sharlotte von Stein – Milka Podrug – Kokotović

„Ponekad imamo dojam da s Goetheom danas ne znamo što bismo započeli. U 19. pak stoljeću Goethea nikad dosta, njegov kult nije poznavao granica. Za obrazovana građanina bio je on alfa i omega, ne samo u Njemačkoj. Na svoj ga je način usvajao malograđanin, ali u nj su gledali i veliki duhovi Revolucije. Dugo je vremena Goethe predstavljao vrhunac, onaj nedostiživi, uzdignut nad svima. A sada je oko njega sve tiho, čak ga se i ne citira. Lukács je bio posljednji među značajnim marksistima koji su analizirali njegova besprimjerna dostignuća, a među književnicima Thomas Mann. No, i odonda je prošlo četrdesetak godina. A nakon toga? Dugo vremena ništa, pa Goetheova biografija iz pera Richarda Friedenthala, koju bismo mogli označiti kao početak Goetheova come-backa na svjetsku književnu pozornicu. Barem utoliko, što je pokazala da onaj tko Goetheov duh želi probuditi na nov život, mora ponajprije srušiti okoštao, iznutra prazan Goetheov kult. Mladoj generaciji pisaca, kao Peteru Hacksu u Njemačkoj Demokratskoj Republici, pada u zaslugu spoznaja da time valja započeti u mladoga Goethea.

Jedina osoba Hachsove monodrame nije Wertherova Lotta, ne Charlotta Buff iz Wetzlara – koja je samo jednom, kao starija dama, posjetila Weimar – već ona prava, weimarska Charlotta von Stein koju je Goethe snubio punih deset godina, od 1776. do 1787., kojoj je napisao 1700 pisama, premda je neprestance sjedio uz nju, ta žena koja je sebi utuvila u glavu da ona –od njega sedam godina starija, a rodivši dotad svom suprugu von Steinu sedmero djece – tog nesputanog, neodgojenog genija koji obuhvaća svijet, a ne zna za mjeru ni za harmoniju, da njega, dakle, nauči manirima. Komad se odigrava u listopadu 1786., mjesec dana nakon što se Goethe, tada već ministar Weimarske kneževine, jednog lijepog dana pokupio i bez oproštaja krenuo put Italije, kako bi se tamo, među slikarskim naučnicima i prigodnim ljubavima dvije godine oporavljao od muka tog „odgoja“, te ga naknadno učinio i djelatnim. Ona je, naprotiv, ostala u Weimaru sa svojim gospodinom suprugom koji je ljubav osjećao samo za konje, te bi se svaki put trgla kad bi odjeknuo rog poštanske kočije, u nadi da se Goethe ipak vraća...

Već dvije stotine godina čeprkaju germanisti po tajnama tog neobičnog odnosa, a biografi, lovci na intimnosti, rado bi prije svega znali – je li u tom odnosu bilo i odnošaja. Jer ni to nije jednoznačno projašnjeno. I Hacks se time bavi i cilja na fijasko Goethea kao ljubavnika, no on ne slijedi toliko osobni aspekt tog odnosa, koliko njegova društvena, povijesna i filozofska pitanja što izviru iz pedagoškog neuspjeha Charlotte von Stein, i na tu nit vezuje poslanstvo velikog boga književnog Olimpa. Najvažnija je, očito pouka koja je iz te niti proizlazi: ni genijalnim duhovima, niti bilo kome tko ima vlastitu kritičku glavu, nije moguće prići, ako cilj odgoja nije ništa više do li podčinjavanja i priznavanja postojećeg kao mjere ljudskog vladanja. Valja htjeti, stvarati i prethoditi onom novome.“