R. Ivšić: Kralj Gordogan

Premijera: 26. 02. 1979.

Redatelj: Vlado Habunek

Scenograf: Dinka Jeričević

Kostimograf: Ika Škomrlj

Kompozitor: Frano Parać

Asistenti redatelja: Žarko Potočnjak i Vladimir Stojsavljević

Kipar izvođač: Svan Vujičić

Glume:

Kralj Gordogan – Božidar Alić

Tinatin, njegov sin – Aleksandar Cvjetković

Dvorska luda – Žarko Potočnjak

Dvorski čupač očiju – Darko Janeš

Dvorski rezač ušiju – Milan Plećaš

Odan – Duško Valentić

Luna – Zoran Gogić

Tri seljaka – Ivica Zadro, Damir Šaban, Darko Stazić

Vitez – Željko Mavrović

Bijela – Mirela Brekalo

Tibelica – Miljenka Androić

„Odat ću vam samo dva ingridijenta koja su služila za stvaranje tog imena (Gordogan): ime pića „Gordon's gin“ i ime redatelja Gordona Craiga. Jedan od lijepih časova u mome životu bio je taj, kad me upravo zbog Kralja Gordogana,potražila u Parizu negdje oko 1958. godine, mlada glumica Daphne Craig, kći Gordona Craiga, ne znajući dakako da je u imenu Gordogan zakovan pozdrav njenom ocu iz okupiranog Zagreba. /.../ Kralj Gordogan i gotovo cijeli moj teatar bio je napisan prije nego što sam sreo Bretona i nadrealiste u Parizu. Treba da kažem da nikada nisam mislio da pišem „nadrealističke“ komade... Međutim dogodilo se da su pariski nadrealisti prepoznali u Kralju Gordoganu neke od svojih fundamentalnih preokupacija.“

R. Ivšić, časopis „Gordogan“, br. 1

„Danas, s ovog odstojanja, mislim da je (Kralj Gordogan) još bolji no što sam mislio 1943., kada je napisan za Družinu mladih. Onda nas je i zabavio i oduševio. Mnogo smo na njemu radili, a nikad ga nismo dovršili. Očito mu onda nitko od nas nije bio dorastao. To je iznimno velik tekst i volio bih ga raditi, no danas je po mom uvjerenju najvažnije da ga netko napravi i napokon pokaže našoj javnosti, a ne da ga ja radim. /.../ Ili kad bih ga radio, budući da sam preblizu autoru, tekstu i situaciji u kojoj je nastao, bilo bi dobro da ga radim u suradnji s mladim režiserom koji će sve gledati iz današnje perspektive i s glumcima kao što su Vasary i Žarko Potočnjak. Glumac koji bi igrao Odana ili Ludu morao bi u sebi imati nešto što mu ni jedan režiser ne može dati. /.../ U redu, ja spadam među one koje Englezi zovu perfectionists bez obzira koliko mi to polazi za rukom. Mislim da svaki posao u teatru treba obaviti do kraja i zato mi je sve teže raditi. Što više znam, to se sve teže zadovoljavam s drugima, a najteže sa samim sobom. Tako je krenulo da moram raditi stvari gdje je potrebna profesionalnost, gdje treba iscizelirati svaku riječ, opravdati i oblikovati svaki pokret. To sve previše obavezuje. /.../ Kad već govorimo o dramskim tekstovima – danas nije povoljno vrijeme za pisanje, ni kod nas ni u svijetu. Danas nema velike dramske literature. To što danas govore o svijetu i čovjeku veliki pisci kao na pr. Pinter i Albee, to sve već dugo znamo. Što Ayckbourne piše u Londonu, to je briljantno, ali ne znači ništa. Ionesco, Genet i Beckett još su živi, ali njihova djela već spadaju u klasiku. Danas im nitko nije dorastao.“

V. Habunek, časopis „Prolog“ br. 36/37

Nagrade:

XXI. Festival malih i eksperimentalnih scena 1980.

• Nagrada za kostime – Ika Škomrlj