Y. Mishima: Hanjo

Premijera: 22. studenog 2007.

Redateljica: Senka Bulić
Scenografija i glazba: Tomislav Ćurković
Kostimografija: Oliver Jularić
Oblikovanje svjetla: Olivije Marečić
Prijevod: Zlatko Wurzberg


Uloge:
Jitsuko: Ana Karić
Hanako: Ivana Jozić
Joshio: Mislav Čavajda

ikone:
Sv. Sebastian: Silvijo Sentić
Smetlar: Miro Manojlović
Vojnik: Darko Japelj

IGRANJE MISHIME

Tragična ljubavna priča o mladoj ženi poremećenog uma. Mlada i lijepa djevojka lišena razuma provodi dane po bilo kakvom vremenu na klupi čekaonice na kolodvoru u... U ruci drži otvorenu lepezu. Pažljivo prati svakog putnika koji se iskrcava iz vlaka, zatim, se svaki put razočarano vraća na svoju klupu. Na pitanje koje joj je postavio novinar u prolazu odgovorila je da je njezina lepeza pripadala Hanjo, nekada čuvenoj gejši. Muškarac kojeg je jednom upoznala na nekom mjestu zamijenio je svoju lepezu s lepezom djevojke kao obećanje da će se sastati u budućnosti. Djevojka nosi mušku lepezu koja predstavlja pejzaž; u snijegu; nevjerni ljubavnik ima njezinu lepezu ukrašenu crtežom ljepotica noći. Taj se muškarac nikada nije ponovo pojavio i ostavljena mlada žena je poludjela. Zove se Hanako i po pričanju službenika kolodvora stanuje kod gospođe koja je slikarica, Jutsiko Honda, na broju 25 ulice X...

(odlomak s početka Mishimine drame Hanjo)

Hanjo je napisan 1956. i dio je Pet modernih No drama Yukia Mishime, skupa kratkih komada kojih su teme nadahnute starim No dramama. Moderni Hanjo, za razliku od stare drame, ne završava ispunjenjem obećanja. Gejša koju voli jedna slikarica nada se da će prepoznati svojeg nestalog ljubavnika, kao i da će on prepoznati nju. Nevjerni ljubavnik jednog se dana pojavi na zaprepaštenje prijateljice i zaštitnice mlade žene…

Hanjo je polazišna točka istraživanja, no predstava na scenu donosi i likove vezane za mentalni svijet autora, koji teže nekoj vrsti realizacije opsesivne ljubavi. Kod Mishime se vrlo često radi o opsesijama i razdirućim strastima. Nerealizirana ljubav ja leitmotiv koji se pojavljuje u svim Mishiminim djelima. Ljubav prema idealiziranom tijelu i patnja kroz koju tijelo prolazi ne bi li se približilo idealiziranoj slici najbolje utjelovljuje Mishimina fascinacija Svetim Sebastijanom, idealnom ljepotom tijela koje pati. Ljepota patnje – vrhunski doživljaj rožnice koji se prenosi tijelom, a tijelo doseže orgazmičko iskustvo. Mishimino prvo takvo iskustvo bilo je dok je promatrao Svetog Sebastijana baroknog majstora.

Predstava istražuje i sliku i pokret japanskog klasičnog teatra, ali i njihovo uništenje. Uništenje slike realizira se kod Mishime neovladanim strastima, vječnim čekanjem umišljenih ljubavnika koje dovodi do ludila pa time i do slika koje su plod halucinacija, sve do smrti.

Jedan od prvih estetskih šokova za Mishimu bio je posjet kabuki teatru. Svijet kabuki teatra i zatvoreni svijet “zelenih kuća”, koje su sinonim za bordele, svijet prepun erotizma, zasigurno je obilježio Mishimu. Nije mi namjera vjerno reproducirati japansku gestu, sliku, zvuk, nego pokušati pronaći u japanskim tradicionalnim umjetnostima ključne estetske momente bitne za Mishimu.

Hanjo je predstava o autoru i njegovim fantomima.

Senka Bulić



BIOGRAFIJE

SENKA BULIĆ

Završila glumu na AKFTV u Zagrebu. Prvi profesionalni angažman bio je u HNK Split. Dugo vremena provodi u slobodnjaštvu. U tom periodu radi s redateljima kao što su Vito Taufer, Janusz Kica, Jean Michel Bruyere, Paolo Magelli, Damir Zlatar Frey, Ivica Buljan, Georgij Paro, Ivica Kunčević, Eduard Miler na kazališnim pozornicama Hrvatske i Slovenije, te igra u filmovima Cijena života (Bogdan Žižić), Pont Neuf (Željko Senečić), Kako je počeo rat na mom otoku (Vinko Brešan). Bavi se i kazališnom režijom: Mali princ, Evasion, Splendid`s, Zločin na Kozjem otoku. S predstavama Ivice Buljana (Medeja, Fedra, Kralj Edip, MAR©), kao i svojim vlastitima, gostuje na međunarodnim kazališnim festivalima.

ANA KARIĆ

Nakon Klasične gimnazije diplomirala je na ADU u Zagrebu, no već na drugoj godini studija snimila je dva filma. Od tada pa do danas snimila je tridesetak filmova, mnoge TV drame i serije, odigrala preko 2000 izvedbi različitih predstava, većinu u Teatru u gostima, a u posljednje desetak godina i u Teatru &TD. Gostovala je na brojnim kazališnim festivalima u Europi i Americi. Dobitnica je nagrada za kazalište i film.

IVANA JOZIĆ

Rođena u Zagrebu, živi i radi u Antwerpenu. Stalni je član umjetničkog kolektiva Troubleyn. Pohađala je London Contemporary Dance School od 1993. do 1997. godine. Nakon suradnje s brojnim europskim plesnim kompanijama i umjetnicima, počinje rad s Janom Fabrom 2002. godine i sudjeluje u predstavama Angel of Death, Je suis sang, The Crying Body i Requiem for Metamorphose.


MISLAV ČAVAJDA

Rođen 1980. u Zagrebu. Glumom se počinje baviti sa šest godina u Dramskom studiju, u klasi Zvjezdane Ladike, gdje ostaje trinaest godina. ADU u Zagrebu upisuje 2000. godine. Kao član ansambla drame HNK u Rijeci od 2006. godine glumio je u predstavama Gospoda Glembajevi (uloga Leonea; redatelj B. Brezovec), Poligraf (redatelj D. Mustafić), Othello (uloga Jaga; redatelj D. DeBrea). Od sezone 2007/08. član je ansambla Teatra &TD gdje je već glumio u predstavama Grmače (redatelj N. Goršić) i Weddings & Trials (redatelj B. Brezovec).


SILVIJO SENTIĆ

”Rođen sam prije 40 godina u Dubrovniku. Živim u Zagrebu, a doma sam tamo gdje jesam. Apsolviram cijeli život jer je to najljepše doba. Radio sam nešto između svašta i ništa, a sada radim u marketing agenciji T-rex i nije mi naporno. Imam kozmopolitsko iskustvo i u životu više volim nego ne volim.”


MIRO MANOJLOVIĆ

”Studiram montažu na ADU. Pohađam Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog. U slobodno vrijeme izrađujem bedževe.”

DARKO JAPELJ

Rođen je u Zagrebu 1976.godine. 1997. primljen je na glumačku akademiju Academie theatrale de l'Union pri Centre Dramatique National de Limoges u Francuskoj gdje je i diplomirao u klasi rumunjskog redatelja Silvia Purcaretea. Glumi u predstavama koje su režirali Silviu Purcarete, Fadhel Jaibi, Gabor Tompa, Paul Chiributa, Filip Forgeau, Hala Ghosn. Od 2005. godine živi i radi u Zagrebu i surađuje s Irmom Omerzo, Ivicom Buljanom, Senkom Bulić, Keren Levi,  Zlatkom Wurzbergom te asistira François-Michel Pesentiu.


TOMISLAV ĆURKOVIĆ

Rođen 1974. u Rijeci. 2000. diplomira na ALU u Zagrebu. Izlagao na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Autor je triju dokumentarnih filmova. Bavi se i glazbom.


OLIVER JULARIĆ

Završio školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Diplomirao na TTF-u. Svoju prvu kostimografiju potpisuje za predstavu Evasion s kojom gostuje na kazališnim festivalima u Parizu, Avignonu, Beču i Casablanci. Izrađuje kostime i za predstave Splendid’s u režiji Senke Bulić te Zločin na kozjem otoku.


OLIVIJE MAREČIĆ

Rođen 03. 05. 1940 g. u Gračišću. Gimnaziju završio u Labinu, a peti stupanj elektrotehnike u Zagrebu. Jedan je od osnivača Teatra &TD. Oblikovao je svjetlo za preko četiri stotine naslova. Član je udruženja ULUPUH, a za svoj rad bio je više puta nagrađivan. Između ostaloga, dijelio je i nagradu Vladimir Nazor s ostalim autorima za predstavu Imago Nataše Lušetić.


teatar.hr:

Japan na prvi pogled - drvorezi, no-teatar, kabuki… ali i na drugi pogled, koji pruža uvid u intimna previranja poznatog japanskog autora.

Yukio Mishima (1925.-1970.) umjetničko je ime japanskog pisca i dramatičara, a pravo ime, Kiraoka Himitake, zamijenio je na nagovor svojih učitelja pseudonimom već tijekom ranog školovanja, kad je objavio prvu pripovjetku, kako mu se školski kolege ne bi rugali.

Autorovo rano djetinjstvo, koje je po uputama bake koja ga je odgajala obilježilo skrivanje od sunca i druženje isključivo s djevojčicama, vjerojatno je odredilo i neke kasnije umjetničke izbore – Mishima uglavnom piše intimističku prozu, a fascinacija smrću i povremeni nasilni ispadi koji se pojavljuju kao autorovi leitmotivi također se pripisuju prisjećanju na to razdoblje.

U dvanaestoj godini Mishima se vraća roditeljima, gdje ga otac tjera da se prekine baviti pisanjem, međutim, on to potajno čini tijekom cijelog školovanja, da bi otac konačno kapitulirao nakon što je Mishimi po završetku studija pronašao posao u državnoj upravi, a Mishima godinu dana kasnije dao otkaz kako bi se bavio pisanjem.

Napisao je nekoliko romana i bio nominiran za Nobelovu nagradu, a 1968. osnovao je Tatenokai, tajno društvo koje se zaklelo na vjernost caru, zbog kojeg je Mishima i okončao život 1970. – nakon neuspješnog pokušaja državnog udara kojem je cilj bio vratiti cara na vlast, počinio je ritualno samoubojstvo.

Tijekom posljednjih deset godina života intenzivno je pisao drame, glumio u filmovima i bio koredatelj uprizorenja vlastitih tekstova. Bio je fasciniran tradicionalnim oblicima japanskog kazališta No-teatrom i Kabukijem.

Hanjo je napisan 1956. i dio je ciklusa Pet modernih No drama, a predstava u režiji Senke Bulić istražuje i sliku i pokret japanskog klasičnog teatra, ali i njihovo uništenje. Uništenje slike realizira se kod Mishime neovladanim strastima, vječnim čekanjem umišljenih ljubavnika koje dovodi do ludila pa time i do slika koje su plod halucinacija, sve do smrti.

Spojem kabuki teatara i ‘zelene kuće’ ilitiga bordela, u scenografiji inspiriranoj japanskim drvorezima 18. stoljeća, te dalekoistočnom erotikom na hrvatski način bave se Ana Karić, Ivana Jozić i Mislav Čavajda.