Ispovijedi
Premijera 17. prosinca 1999.
Redatelj: Goran Sergej Pristaš
Dramaturg: Borna Baletić
Adaptacija tekstova i dramaturška suradnja: Ivana Sajko
Scenograf: Goran Petercol
Glazba: Hrvoje Crnić Boxer
Kostimografkinja: Ivona Martinko
Oblikovanje svjetla i projekcije: Deni Šesnić
Pomoćnik scenografa: Vjekoslav Gašparović
Zahvaljujemo: prof. Bogdan Gagić, Tereza Szavay – Radić
U predstavi su korišteni tekstovi sljedećih autora:
Michel Foucault
Fran Galović
Ivana Sajko
Sөren Kierkegaard
Marin Držić
Günther Brus
Igraju
Ivana Boban
Nikolina Bujas
Pravdan Devlahović
Leon Lučev
Janko Rakoš
Damir Bartol Indoš (u izvedbi vlastitog performancea „Čovjek-stolac“)
Ispovijedam se Vama gospodo,
Koji ste bolji od onih koje prezirete, i još uvijek tražite način da odagnate sumnje i sudite kao pravednici. Ispovijedam se i Vama, nijemim redovima porote, što škripite stolcima od neugode pred mojom golotinjom. Zapažate sličnosti, no ne želite reagirati, iako znam, da ćete prvom prilikom šapnuti nekom bliskom: „Bilo je kao da promatram sebe, jer i ja bih to učino, ja, u stvari, i činim isto“. S ponosom ćete ustvrditi kako je stolac osuđenika bio identičan s vašim stolcem; isto drvo, isti oblik klimav na stim mjestima. S ponosom ćete, u potaji, igrati moju ulogu. Ispovidjedam se, dakle, iskreno i dugo, jer eto, još me jedino ovo riječi dijele od smrti. Stoga priznajem svaki zločin, prihvaćam i svoju i tuđu krivnju, pristajem i na sve učinjene i slučanjo počinjene grijehe, samo da bi moja ispovijest trajala duže... jer očajnički želim živjeti. Ovaj je događaj vjerojatno i zadnja prilika d budem saslušan, da prozborim riječ istetoviran na s rcu. Možda sam je trebao izgovoriti i prije, no nisam znao kome i nisam to smatrao potrebnim. Naviknut načinjenicu udaljenog Boga, nisam bio spreman objasniti svoja djela.Ona su bila rezulatat slbode i mog neznanja da već prva revizija ispravnosti predstavlja korak umiranja. Naivno sampristupao svojim svetinjama. Vjerovao sam da mi nevinsto pročiva u onim koje sam volio. No tek sada vidim da suoni krivo tumačili mogu ljubav, koja je meni bila hrabrost, a njima iskušenje. Plašio sam ih pohlepom, obožavajući mnogo i bez razmišljanja.
Ne žalim ni začim, jer teška osuda mojoj oholosti dokaz je da nisam živo nevidljiv i slučanjo. Ali šteta... šteta šo je kazna stigla tako rano. U meni još ima vremena, još uvijek bih mogao griješiti.
Ivana Sajko