S. Beckett: Komedija

Premijera: 31.05.1970.

Prijevod: Ivanka Marković – Pavlović

Režija: Tomislav Radić

Glume:

Ž 1 - Vjera Žagar – Nardelli

Ž 2 - Ljubica Jović

Č - Boris Buzančić

Iz predstave:

Na sredini proscenija, tik jedan uz drugoga tri identična ćupa, oko metra visine, iz njih vire tri glave, vrata tijesno obuhvaćenog grlićem. To su glave, s lijeva na desno, gledano iz sale Ž 2, Č i Ž 1. One će biti pravo licem okrenute i nepomične od početka do kraja čina. Lica bez godina i tako reći bez izgleda, jedva da se razlikuju od ćupova.

Riječi im izvlači reflektor kad osvijetli samo po jedno od lica.

Mrak.

Slabi reflektori istodobno na sva tri lica. Glasovi slabi.

Ž 1, Ž 2, Č (zajedno).

Ž 1: Da, čudno, idealan mrak, a što je mračnije to je gore, od crnog mraka i sve je u redu dok traje, ali doći će, doći će čas, tu je, vidjet ćeš ostavit ćeš me, zauvijek, sve će biti mračno, tiho, poništeno –

Ž 2: Da, razumije se, malo na svoju ruku, pa neka, neki bi rekli jadna mala, malo na svoju ruku, samo malo, u glavi (slab izgubljen smijeh) – tek nešto malo, ali ja ne vjerujem, ne zaista, meni je dobro, još mi je dobro, trudim se koliko mogu, kako mogu –

Č: Da, mir, s tim smo računali, sve pogrešno, svi jadi sve, kao da... nikad bilo nije, doći će (štucne) – pardon smiriti tu ludost, znam ja to, ali ipak, računali smo na taj mir, ne samo da sve prođe, već kao da... nikad bilo nije –

Reflektori se gase. Mrak. Pet sekundi. Jaki reflektori osvjetljavaju istodobno sva tri lica. Glasovi normalne jačine.

Ž 1, Ž 2, Č (zajedno).

Ž 1: Rekla sam mu: Ta ostavi je –

Ž 2: Jednog jutra dok sam šila –

Č: Nismo bili dugo zajedno

Reflektori se gase. Mrak. Jako svjetlo na Ž 1.

Ž 1: Rekla sam mu: Ostavi je. Zaklinjala sam ga svim na svijetu –

Ž 2: Jednog jutra dok sam šila kraj otvorenog prozora dojuri ona i naletje na mene. Ostavite ga, zavrišta, on je moj. Na slikama je ljepše izlgedala. Kad sam je tako prvi put vidjela cijelu i od krvi i mesa, razumjela sam zašto sam mu se ja mogla više svidjeti.

Č: Nismo bili dugo zajedno kad već ona namirisa stvar. Ostavi to đubre – reče – ona, ili ću prerezati sebi grlo – (štucne) pardon – sam bog zna da hoću. Znajući da nema nikakvog dokaza, odgovorio sam da ne znam o čemu to govori.

Ž 2: O čemu to govorite? – rekoh joj šijući. Netko od vaših? Da ostavim koga? Zasmrdjeli ste ga, zavrišta ona, smrdi na kučku.

Ž 1: Mjesecima ga je pratio moj povjerljivi čovjek. Ali nikad ni sjenke dokaza. A moram priznati da je prema meni bio, isto onako... vatren kao i uvijek. Zbog toga i zbog njegovog užasavanja od platonskog odnosa, čistih i jednostavnih, ponekad sam se bojala da ga nepravedno optužujem. Da.

Č: Što hoćeš? – rekoh joj. Jesam li te zapostavio? Kako bismo mogli biti kao što jesmo da, ima... neka žena u mom životu? Voleći je kao što sam je volio, kažem to čista srca, mogao sam je samo žaliti.

Ž 2: U strahu da me ne napadne fizički pozvonila sam Fontenu da je isprati. Njene posljednje riječi, što bi on mogao posvjedočiti, ako je još živ i ako nije zaboravio idući tamo-amo, uvodeći i prateći, nagovještavale su da će mi prebrojiti kosti... Priznajem da me to malo pokolebalo, u tom trenutku.