T. Dorst: Fernando Krapp mi je napisao ovo pismo

Tankred Dorst;: Fernando Krapp mi je napisao ovo pismo(Fernando Krapp hat mir diesen Brief geschrieben)

Premijera: 12. siječnja 1996.

***ogled o istini***
Ein Versuch Uber die Wahrkeit

Suradnja: Ursula Ehler

Prijevod: Lada Kaštelan
Redatelj: Ivica Kunčević
Scenografkinja: Dragica Cvek-Jordan
Kostimografkinja: Danica Dedijer
Glazba: Neven Frangeš

Fernando Krapp: Slavko Juraga
Julija: Jelena Miholjević
Grof: Matko Raguž
Otac: Željko Mavrović


DRAMA – miljenica suvremene kazališne europe

Tekst Tankreda Dorsta Fernando Krapp mi je napisao ovo pismo nije tek slučajno postao hitom na gotovo svim bitnim europskim kazališnim daskama. Nakon svih putovanja drame druge polovice 20.st., ovaj predložak sažimlje u sebi sva iskustva dramskog pisma – kao činjenicu koja se poznaje, uvažava, i kojom se previše ne opterećuje. U isto vrijeme povratak je to dugo prešućivanoj, u jednom vremenu gotovo zabranjenoj kazališnoj temi – ljubavi i strasti.

Potaknut pričom Miguela de Unamuna Ništa manje nego čitav čovjek, Dorst će u Fernandu Krappu okupiti sve teme i motive ljubavne priče – i veliku ljubav, i divlju ljubomoru, preljub, udaju protiv svoje volje kao žrtvovanje zbog očeve časti, iznevjereno prvo djevojačko ljubavno nadanje, samoubojstvo i ubojstvo zbog ljubavi, umiranje od ljubavi, mučenje ljubljene osobe...
Sve teme kojima se književnost služila kao glavnim temama od trubadurske poezije i baroknoga romana do melodrame, Dorst će okupiti i gotovo usput pobrojati.

Njegova junakinja, naravno kako i priliči takvoj priči, „najljepša je žena u gradu“ i zove se pritom nimalo slučajno Julija, ali u njenoj priči nema Romea. Već od tog mjesta počinje se Dorst poigravati s prepoznatljivim i slavnim ljubavnim temama svjetske baštine. Prepoznat ćemo odjeke Gospođe Bovary i Ljubavnika Lady Chatterley, izravnu repliku na antologijsku „ scenu ljubavi na selu“ iz Gospođe s kamelijama, izrijekom prizvanoga Othella, zatim motiv „nevine u ludnici“ toliko omiljen i prečesto rabljen u trivijalnoj književnosti, filmski temu „nevoljene žene“, a na stanovit način predmnijevaju se i Opasne veze, dok u prizoru Julije pred dvojicom liječnika nije teško u sjećanje zazvati gotovoparodiranu grande – scenu Ofelijina ludila...
Kako je Dorstova priča, međutim, Julija bez Romea, ili Othello bez crnca, Gospođa Bovary bez samoubojstva, ili pak Gospođa s kamelijama bez bolesti i nesporazuma, ostaje na kraju LJUBAV sama kao glavni lik.

I tu počinje jedna od najljepših i najčudnijih ljubavnih priča suvremene europske drame. Natopljena suludom latinskom strašću i utoliko dotaknuta hispanoameričkom književnošću, najprije Borgesom, Marquesom pa mjestimice i Llosom, strogo dramaturški nadzirana njemačkom preciznošću i točnošću u pomanjkanju svakog suvišnog opisivanja, Dorstova drama predstavlja visokoteatralizirani, dakle višestruko posredovani odjek života samog. „Ovo nije kazališni komad, moja kuća nije kazalište“ viče Fernando Krapp u drami, ali glumci sami i dalje izgovaraju ne samo didaskalije nego i najave, komentare i zaključke, pa je ipak neprestano riječ o artefaktu prvoga reda, o svojevrsnoj priči u pričama, književnosti o književnosti, kazalištu o kazalištu. Život je pritom ostao sveden samo na LJUBAV samu, ako njegov krajnji cilj, vječni smisao i razumije se, nedostižni ideal. Njegovo ostvarenje u času smrti mala je utjeha za život i velika tema za ljubavnu priču. Tamo gdje prestaje život tu počinje priča, gdje završava ljubav počinje drama, gdje stane Unamuno, tu počinje Dorst. Tamo gdje se Dorst zaustavi, govori kazalište samo. Upravo ta otvorenost, a u isti mah tako besprijekorna dorečenost teksta učinila je Fernanda Krappa dramom miljenicom suvremene kazališne Europe, ali i sama tema sa svim svojim šaputanjima u dosluhu s velikim temama i slavnim knjigama o ljubavi otvorila je tekst i kazalištu i publici na svim onim mjestima na kojima svatko od gledatelja hoće potražiti odgovor na svoju vlastitu ljubavnu upitanost.

Darko Lukić



FERNANDOVA ISTINA

Fernando Krapp mi je napisao ovo pismo, prva je rečenica, a ujedno i naslov ovog kazališnog komada. Ispod nalosva stoji „ogled o istini“.
Ogled, pokus, eksperiment. Zašto? Zašto to? Zašto takva oznaka ispred drame koja se bavi ljubavlju i smrću upravo na način nadahnut Unamunovim tragičnim osjećanjem života? Što ima istina s tim i zašto Dorst upravo u tom smjeru želi okrenuti naš gledateljski pogled? Pa istina je tako beznačajna u ovoj drami. Da li je Julija zaista spavala s grofom Bordavelom ili samo laže da je spavala ništa ne oduzima niti dodaje njenoj ljubavi prema Fernandu Krappu, niti bilo što dodaje ili oduzima grofovoj izdaji.
I što sam više razmišljala o tome, što me više ljutila ta istina u podnaslovu, sve mi je jasniji postajao Dorstov razlog da je tamo smjesti. Baš zato. Zato što nije. Ne zato što jest. Zato što istina ljubavi nije istina, nego ljubav. Pa ne može postajati laž ljubavi. Jer to onda i nije ljubav.
Pokušavam zapisati jednostavne stvari, koje svatko zna tko je volio. Ne želim se osloniti ni na kakvu literaturu nego na ono što pronalazim u sebi, kad volim.
Voljeti, to znači željeti posjedovati. Stvari koje se posjeduju, čuvaju se, skrivaju, zagrađuju. A u ljubavi se može posjedovati samo ono što samo ne želi otići. Ako udari u okove, jer bi to htjelo, već je otišlo. Ako se sudari s ogradom, prekoračilo ju je. Još nešto k tome, tjelesno dodirnuti drugu osobu ne znači dodirnuti drugu osobu. Tjelesni dodir nije dodir, može to biti ili ne biti. A dodirnuti se može i bez tjelesnog dodira, što je najopasnije i mimo svake kontrole.
Imaš me, ne zato što me držiš, nego zato što ti se dajem, temeljni je zakon ljubavnog posjedovanja. Fernando Krapp to dobro zna.
Ne može se zabrniti onom koga voliš da te prestane voljeti, ne može ga se spriječiti niti zaustaviti. Smrt ljubavi, to je smrt, a smrt nije smrt ljubavi. To dobro zna svatko tko je volio, pa tako i Fernando Krapp, ne zato što je mudar, nego zato što voli. Zato su okovi ljubavi neraskidivi, dok nje ima, a nestaju, čim ona sustane. I ta nemoć bilo kakvog upliva razlog je ljubomori. Ljubomora nema drugog razloga osim nemoći.
Fernando Krapp to dobro zna, i ne nasjeda prvom impulsu svake ljubomore, da zgrabi. On pušta.
Parovi se vežu na razne načine, raznoraznim obećanjima, pravnim ugovorima, bračnim sporazumima, pred svejdocima, uzalud. Ne postoji dogovor u ljubavi, obećanja ne vrijede ama baš ništa. Ona jest ili nije. A to se zna cijelim tijelom, naprosto se zna, nema smiješnijeg i bespotrebnijeg pitanja nego što je ono što se stalno postavlja: da li me voliš, jer to se zna.
Fernando Krapp ne postavlja i ne odgovara na takva pitanja, koje zaljubljeni izmjenjuju kao poljupce, uživajući u njihovom okusu.
Fernando Krapp to dobro zna, i ne govori „volim te“.
Ljubav je stanje apsolutne izloženosti, ugroženosti i ranjivosti. Zato nitko nije tako hrabar kao onaj tko voli.
A Fernando Krapp ima hrabrosti, Fernando Krapp zna i usuđuje se, pod cijenu da izgubi sve.
Zato je njegova pobjeda potpuna.
Usprkos smrti. Ili možda s njom, i zobg nje, kako hoćete.

Lada Kaštelan