Z. Majdak: Kužiš stari moj

Premijera: 18.01.1973.

Režija: Miro Međimurec

Glazba: Ladislav Tulač

Glista – Mladen Budišćak

„Da scensko – narativna interpretacija jednoga suvremenoga a k tome i popularnog kazališnog djela može izrasti do razmjera pravog kazališnog doživljaja, svjedoči nastup mladoga glumca Mladena Budišćaka, koji u polukružnoj dvorani „Teatra ITD“ više od jednog sata drži gledalište u svojoj vlasti, pričajući mu ključne odlomke Majdakova romana.

Primjer je ovo estradnog nastupa kakav se u nas malo, gotovo nikako ne njeguje, a izuzetno je težak način komuniciranja s gledateljima. Jer valja izabrati onakvu vrstu međusobne sveze, koja se nakon dvadesetak minuta neće rasplinuti u dosadno krasloslovljenje, dok istovremeno valja strogo disciplinirati vlastiti umjetnički izraz, ne dopuštajući možebitnoj samodopadnosti bujne izljeve, što vrlo brzo zasićuje nazoćnike i od međusobnog fluida uzajamnosti ne ostaje ni traga.

Izabravši Majdakov roman, Budišćak je tek naoko pošao lakšim putem. Scenski zahvalna kajkavština, i to u Majdakovoj inačici zagrebačkih, frajersko – prizemnih oblika, može postati zamamnim postoljem za dograđivanje onakvih glumačko – govornih efekata, koji će svoja izražajna obilježja temeljiti tek na vještijem prepričavanju dosjetke, ostajući u onom bitnom elementu glumčeva tumačenja autorove riječi ipak posve u pozadini. Kada bi glumac u Majdakovoj prozi tražio tek duhovitu mogućnost scenske transpozicije gdjekada u stilističke svrhe efektnije shvaćenih govornih jezičnih oblika, poštapalica koje tako često čujemo posvuda oko nas, onda bi se ipak razvedena duhovna atmosfera ovoga zagrebačkog romana, jača od prizemnog govora kojim se služe njegovi junaci, rasplinula u jednostavnu reprodukciju trešnjavačkog slanga. Budišćak zajedno sa redateljem Mirom Međimorcem nije htio to nikako dopustiti. Razbijajući Majdakovu narativnu strukturu, koja u ovakvoj scenskoj interpretaciji nužno mora zamoriti isključivo monološkim oblikom saopćavanja, nastojeći, dakle, mijenjati unutrašnju napetost svoga solilokvija, Budišćak i uz neke glasovne transformacije (a njima boji pojedine značajeve, pri čemu mu, međutim, još uvijek nedostaje ponešto glumačke mašte), povremeno u svoje pričanje ubacuje Majdakove pjesme, prateći se na gitari uz glazbu Ladislava Tulača. Gotovo brehtijanski koncipirani, u dramaturškom smislu veoma dobro kontrapunktirani songovi koji tvore zajedno sa fabulom zajedničku duhovnu cjelinu (premda tematski često ne nalaze sukladnosti s njom), upotpunjujući opći dojam ove monodrame, koja nam opet, nakon duge stanke na pozornicu dovodi jedan od iskonskih hrvatskih književno – dramskih izraza – kajkavštinu. Kod Majdaka, istina „kaj“ ne „gori“ i ne „plamti“, ali ima svoju određenu urbaniziranu vrijednost, daleko od svake purgerske „hercig“ sličice špriceraškoga svijeta. Majdakov Glista u interpretaciji Mladena Budišćaka dobiva tijekom predstave sve snažnije obrise onakvih tragičnih osobnosti, koje u golemim gradskim aglomeracijama postaju alijenirane upravo s razloga nestajanja njihovih malih svjetova, livadica gdje su „španali nogaš“ i točionica gdje su pomalo pijuckali, kovali zavodničke planove i gdjekada prodali kakav sat. Budišćakov scenski život, življen punokrvno i s mnogo ozbiljne priprave, koncentriran i upravljen izravno na gledalište, prisjeća na niz onih zagrebačkih karakteroloških običaja, koje smo znali sretati južno od željezničke pruge, rekaobih sociološke, a ne samo urbanističke međe što dijeli Zagreb dijeli nadvoje.

Fakini s prijepodnevnih predstava u kinu „Kozara“, s maksimirskog „istoka“, s jarunskih savskih rukavaca oživljeni su u ozračju ove večeri, gdje Mladen Budišćak ne govori tek Majdakovu prozu, već mnogo više od toga, on iznosi pred općinstvo vlastito životno iskustvo, svoj svijet pun osobnog jezičnog izraza i sociološke opredijeljenosti, a to je, u najboljim odsječcima ove predstave, prvi korak prema potpunoj potvrdi vlastite umjetničko – glumačke fizionomije. Budišćak, naravno, nije još glumac kome bi se mogle povjeravati posve autonomne zadaće, manjka mu ponajprije raspona u glasovnim mogućnostima, ali ovdje je svoj pristup temi posve podredio vlastitim potencijalima, koje je uspio tako iskoristiti da svekoliki dojam bude posve cjelovit. Možda je i u ulogama ovakvih karakteroloških obilježja i njegova glumačka budućnost, premda će sretnu ovu konstelaciju – spoj scenskoga zahtjeva i osobna životnog iskustva, rijetko kada još moći na pozornici i ponoviti.“

Nikola Batušić, 1973.