M. Lukšić: Lov na medvjeda tepišara
Premijera 17. studenog 1990.
Režija: Robert Raponja
Asistent režije: Hasan Hasanović
Scenograf i kostimograf: Tea Kućinac
Glazba: Igor Kuljerić
Dramaturg: Milica Lukšić
Igraju
Mejrema Lukanić
Marko Torjanac
Glavni producent: Maja Filičić
Na divljoj granici, negdje u gudurama mitske zemlje Balkan, u nezamislivoj budućnosti, dvoje otpadnika, razbojnika, krivolovaca - Ceti i Rakija, dijele megdan; riječima. Izgovor je lov na endemsku i opasnu zvijer balkanskog medvjeda tepišara. I dok Radija postavlja znak krivolovca, nailazi Ceti s viskom izračunavajući kut pod kojim je najlakše uhvatiti zvijer.
Bombardiraju se međusobno riječima koje ne pripadaju niti u jedan pravopis. Pljušte izrazi slenga, kovanica i iz činovničko-birokratskog rječnika, televizijskih epp-a i engleskog „prilagođenog“ balkanskim uvjetima. U ovoj kratkoj „antropološkoj drami“ (kakav je i podnaslov teksta) Milica se Lukšić igra jezikom, a Rakija (žensko) i Ceti (muško) spotiču se o psovke, uzvike, prijetnje i strah. Boje se jedno drugoga. Boje si medvjeda i onih koji dolaze s „naoružanjem“ i samoće. Persiflaža svojevrsne naučne fantastike, tipa „povratka u budućnost“ na balkanski način, „Lov na medvjeda tepišara“ scenska je skica, pastiš koji u sebi nosi oznake pobune protiv usvojenog, ispeglanog „jez8ka literature“, pobune protiv „realistične dramaturgije“ u socrelističkom smislu i protiv patetično-patriotske dramaturgije koja ništa ne govori mladom naraštaju.
Ako se i može učiniti da je u tekstu prisutno nešto odjeka Becketta, to je samo dobro. Drugo je pitanje znači li taj prvijenac jednu lastu, ili iza toga stoji samosvojan umjetnički svijet. O tome neka sudi budućnost. U ovoj kratkoj drami dvoje bivših ljudi pokušavaju nekako razumjeti jedno drugo, žučno psujući jedno drugo, vatreno plašeći jedno drugo, ali ipak nastoje komunicirati.
Kada napokon u love medvjeda, shvate da im mrtav puno ne koristi. Razdvajaju se, ali ne zadugo. Poslije opet love, ali sada zajedno i, na kraju, odlučuju poći „tamo, gdje Dunav prestaje teći…“
Ovaj tekst nema sadržaja u klasičnom smislu te riječi. Njega treba igrati, treba ga vidjeti i onda razumjeti, pretopiti u neke vlastite medvjede koji hodaju u našoj mašti.
Nagrade:
Marulovi dani, Split (19-30.4.91.)
- za najbolji tekst - M. Lukšić