Premijera: 9. studenog 2006.

koncept, režija: Goran Sergej Pristaš
dramaturgija: Ivana Ivković
izvođači i koautori: Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Krešimir Mikić, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec & Damir Bartol Indoš

suradnici:
Tor Lindstrand (Švedska) – prostor
Daniel Fischer (Njemačka) – softveri
Nicolas Siepen (Njemačka) – video
Silvio Vujičić – kostimi
Gordan Karabogdan – grafički dizajn
Miljenko Bengez – majstor rasvjete


Memories are made of this...izvedbene bilješke je projekt koji, metaforički govoreći, putuje kroz topologiju memorije... Predstava posuđuje naslov poznate pjesme Deana Martina iz posebnog razloga: „od svih pjevača sentimentalnih šlagera iz 50-tih niti jedan nije nestao tako brzo i tako temeljito kao Dean Martin. Čovjek koji je cinično pjevušio Memories are Made of This“, piše njegov biograf, „mrzio je sjećanja. Dean Martin je instinktivno tragao za onim iskonskim zaboravom koji nadilazi i uništava svako sjećanje. Ali ispod osjećaja u njegovu glasu, ispod tkanja boja, uvijek je bila lontananza – iskonska udaljenost prošlosti koja nikad nije bila sadašnjost i nikad se ne može predočiti“. (Steven Shaviro, Doom Patrols)

Baviti se temom sjećanja kroz njoj uvijek unutrašnje zaboravljanje sugerira dvije mogućnosti pristupa toj kompleksnoj temi: razmišljati o ispražnjenosti, praznini, brisanju, i dalje, o intelektualnim pukotinama i emotivnim bankrotima te s druge strane, tretirati činjenicu da imamo sposobnost zaboravljanja, da zaboravljamo, voljno ili ne. Ta se sposobnost otvara brojnim mogućnostima kreiranja, ponovne izgradnje sadašnjosti iz ma kakvih krhotina prošlosti koje smo u stanju sabrati u bilo kojem trenutku i koja nam omogućava da beskonačno prolazimo račvanjima labirinata nepovezivih svjetova. Bitno je ostaviti vrata koja vode prema mogućnostima otvorenim. Zbog toga naša metodologija rada kao i način predstavljanja unutar kojeg projekt operira mogu biti opisani kao bilježnica, kolekcija izvedbenih bilježaka i/ili bilježaka za (moguću) izvedbu. Bilješka je podsjetnik, suvenir neke prošle situacije, bez ekspozicije no ipak otvorena prema svim mogućim interpretacijama i fikcionalizacijama, ona je znak otvorenosti prema neprestanom grananju…


koprodukcija: BADco., Intercult, Sveučilište u Zagrebu – Studentski centar – Teatar &TD – CIIU, Theorem
Projekt se pripremao u Centru za kulturu Novi Zagreb i u PAF, St.Erme (Francuska)

teatar.hr:

Take one fresh and tender kiss, Add one stolen night of bliss, One girl, one boy, Some grief, some joy, Memories are made of this.

Ako vas sjećanje dobro služi, odmah možete povezati ime nove predstave izvedbene skupine BADco. sa starim, popularnim šlagerom Deana Martina. Ako vas sjećanje ne služi, opet dobro. Štoviše, možda čak i bolje. Zašto? Read on…

Kao što i BADco naglašava, ironija se nalazi upravo u tome što je najpoznatija izvedba te Gylkison-Dehr-Miller skladbe pripala upravo čovjeku koji je najmanje za sjećanja mario i koji je tako brzo iz sjećanja nestao, baveći se pritom ispijanjem whiskyja i gledanjem TV-a.

Pa tako umjesto sjećanja dolazimo do zaboravljanja, praznih prostora i njihovih mehanizama. A tu u cijelu priču uskače i F. Scott Fitzgerald: ‘Umjesto da se stalno sažaljevaš, slušaj – kaže ona (Ona uvijek kaže ‘Slušaj’ zato što misli dok govori, zaista misli.) I tako ona kaže: Slušaj. Recimo da ta pukotina nije u tebi – recimo da je u Grand Canyonu. Pukotina u meni, rekoh ja herojski. Slušaj! Svijet postoji samo u tvojim očima – kao tvoja koncepcija. Možeš ga učiniti onoliko malim ili onoliko velikim, već kako sam želiš. A ti izigravaš nekakvog slabašnog pojedinca. Tako mi svega, kada bih ja puknula ja bih napravila da svijet pukne sa mnom. Slušaj! Svijet postoji samo onako kako ga ti razumiješ i onda je puno bolje reći da nisi ti taj koji je puknuo – puknuo je Grand Canyon.’

Uz Fitzgeraldovo ‘Puknuće’, odnosno njegovu temu emocionalnog bankrota i živčanog sloma, Badco se referira i na ‘Solaris‘ Andreja Tarkovskog te na ‘Vječni sjaj nepobjedivog uma‘ Michela Gondrya, a ono što gledatelj može očekivati jest gotovo izravna participacija u događajima na sceni, s obzirom da izvođači gledatelje dijele u grupe te s njima izvode paralelne radnje.

Pa ako ste propustili foršpane koje je BADco radio sa svojom ‘izvedbenom bilježnicom’, nemojte dopustiti da vam promakne i gotovi proizvod.