J. P. Sartre: Muhe

Premijera: 04.04.1970.

Prijevod: Jure Kaštelan

Režija: Peter Selem

Scenografija i kostimografija: Drago Turina

Glazba: Ruben Radica

Koreografija: Milana Broš

Asistent režije: Tomica Knežević

Glume:

Jupiter – Vanja Drach

Orest – Rade Šerbedžija

Egist – Izet Hajdarhodžić

Pedagog – Zvonko Lepetić

Veliki svećenik – Ivica Katić, Enes Kišević

Idiot – Tomica Knežević

Elektra – Inge Appelt

Klitemnestra – Zdenka Heršak

Prva Erinija – Nataša Maričić

Mlada žena – Marija Sekelez

Stara žena – Lena Politeo

Građani i građanke Argosa, Erinije – Darko Čurdo, Enes Kišević, Sidor, Mirjana Pičuljan, Veronika Kovačić, Zdenka Marunčić, Zrinka Kolak, Biserka Maričević, Vlasta Spinčić

„Postoje zacijelo još dva sloja u sartreovim „Muhama“ koja vrijedi istraživati, koja vrijedi scenskim činom iskazati, nakon što smo odbacili sasvim površinsku odnosivost na političku situaciju, prisutnu za nastajanja djela.

To je najprije sloj u kojem se sapliće i raspliće potreba opredjeljenja, potreba nalaženja mjesta među ljudima, potreba djela što hoće da mijenja ljude i da mijenja svijet

i onda, to je potreba slobode, staza i možda neizdrživost njena prihvaćanja, slobode što jednom prasne u srcu čovjeka, darujući ga darom velikog uzlijeta, ali i tegobom da se izdrži njen ledeni mlaz, da se izdrži s njom, kao darom i križem, prema drugim ljudima, onima kojima pripada da slobodnog čovjeka puste živjeti ili da ga zadave, ali ne samo prema njima, nego i da se podnese u sebi njena beskrajnost, da se, slijedeći je, pođe do izgnanstva. Jer tek slobodom, čovjek zaista postaje čovjekom što znači i bogom, ali prihvativši je on konačno raskida topli ovoj majčinske utrobe što je zovemo prirodom, raskida blagi sporazum sa svijetom, preuzima na sebe neizmjerni teret samoće u svemiru, postaje u tom svemiru što kruži, harmonično i sigurno, stranac. I onda, tek onda, dolazi na vidjelo da nisu loši ni svijet ni čovjek, već da su krivi spoj, nesklad, nesporazum u njihovom međusobnom odnosu. Da na tom spojištu prebiva apsurd.

U argosu popljuvanom od muha može se živjeti nostalgijom: kajanja, grižnje savjesti, teret prihvaćen i držan, grižnja savjesti koja ispunja život Klitemnestri, san o osveti koji ispunja život Elektri, obavljanje vlasti, igranje igre vlasti da bi ljudi nekako skupa živjeli što je Egristova funkcija, u tom spletu grčkog fatuma i kršćanskog prijedloga živi se nisko, ali se živi. A onda dolazi Orest, čist, zbunjen možda, bez nauma osvete, i brzo se, vrlo brzo, obavlja njegova staza slobode.

Na ishodištu puta je želja, tako tipična želja sarterovskog intelektualca: biti primljen među ljude, podijeliti njihovu sudbinu, pomoći im mijenjati stanje, njihovo stanje, ali su postaje tog puta, mjesta na kojima se odluka napaja i raste do neizdrživosti, gađenje. Slijed razloga za gađenje, nad ljudskom sudbinom i nad mudrošću Jupitra, nad dobrom i nad zlim, nadimaju oresta, ispunjaju ga, postaju kisik pobune, dok naglo ne sune u ledene visine slobode u kojima će se zalediti, ostati kao ptica raširenih krila što više ni zemlji ni nebu ne pripada.

I reklo bi se, da sve nije vrijedilo, i da je mali intelektualac zaslužio svoje izgnanstvo: ljudi argosa ga nisu htjeli. Ali ostaje iskustvo slobode: da prasak njen, i onda kada ostane sam, kad onaj koji ga nosi biva zadavljen ili istjeran, da prasak slobode jednog sjećanja ili jednog proljeća, te slobode tako čudne i strane i često kratke i beznadne biva dosegom jednog čovjeka ili jednog naroda, svejedno, do granica vlastite sudbine.“

Petar Selem