A. Bukvić: Nepredvidiv slučaj
Premijera: 11.12.1985.
Redatelj: Tomislav Durbešić
Scena: Tomislav Durbešić, Mladen Domaš
Izbor kostima: Tomislav Durbešić, Mladen Domaš
Asistent redatelja: Matko Brljević
Tonska kulisa: Branko Vodeničar
Svjetlo: Livio Marečić
Tehničko vodstvo: Ivan Đidić (ITD), Fahro Kulenović (SKUC)
Uloge:
Mladić – Ivan Jončić
Profesor – Zlatko Madunić
Adam – Tomislav Martić
Helena – Marija Sekelez
Urednik – Angel Palašev
Alen – Darko Janeš
Suzan – Miljenka Androić – Vlajki
Moram priznati, da mi nikad nije bilo teže i neizvjesnije pronaći, omogućiti takve preduvjete kako bi se ova čvornata, skoro bih rekao, stenografska dramska materija otjelotvorila, dobila svoju scensku energiju, svoju Arhimedovu točku.
Mnogo toga zapretenog ima u ovoj drami mog mladog prijatelja Amira, samo dijaloški naznačenog. Vrtlozi i bonace, šutnja i tirade isprepliću se, a u osnovi to je takva dramska situacija, odbljesak našeg okoliša, u kojoj ti ljudi, zaista nemaju potrebe da kažu i ono što bi morali reći, već u nekim siglama popunjavaju svoju potrebu za iskazivanjem i stvaraju na taj način sve veće i veće nesporazume. Gledamo ljude oko sebe, već godinama, stare ili mlade nije važno, ista izraza lica koji samo bulje i šute. A onda, netko drugi zaigra sa njima igru, sebi za veselje, sebi za zabavu, iz neke perverzne zločestoće zaigra igru, uvuče ih u vrtlog intriga i montaže. Malo osjetljivija osoba to ne može podnijeti.
Nitko ne pomišlja da se oko nas kreću vrlo krhke i osjetljive osobe, koje tada započinju ubitačno mučenje samog sebe, mazohističko izoliranje, mučenje osamljenošću i traženjem nekih spoznaja, saznanja, razumijevanja, traže svojim jadnim malim mozgom ono što se vjerojatno i ne može spoznati. Sve je iznad njihove moći. Izvan njihove snage. I neprimjetno upadaju u najprizemniji oblik – prazni intelektualizam. A konce vuče netko drugi. Završetak je poznat. Sve varijante šutnje. A od pristajanja do ubojstva, od ludila do samoubojstva samo je pitanje izdržljivosti.
Mladi ljudi ne mogu podnijeti, često, vrlo često, kolikogod željeli, okrutnu, koprivastu stvarnost koja im nije obećana... Obećano im je sasvim nešto drugo, a ubačeni su u akvarij neobjašnjivih događaja...
Ovo je priča o onima koji nisu izdržali, nisu mogli... ova je priča samo znak uz cestu opasnosti, na trasi života, ovog našeg, svakodnevnog...
Ovo je priča o ljudima, mladićima, koji tražeći čistoću sve više uranjaju u banalnu prljavštinu... u smeće... same krhotine života.
Mučno je priznati... kako rekoh ovo je samo opomena, blaga, čak i naivna... ali...!
Tomislav Durbešić