M. Gavran: Noć bogova

Premijera: 12.03.1987.

Režija: Miro Međimorec

Scenograf: Ratko Janjić – Jobo

Kostimograf: Ratko Janjić – Jobo i Miro Međimorec

Glazba: Ladislav Tulač

Scenski pokret: Mladen Vasary

Glume:

Moliere – Vanja Drach

Louis XIV – Vili Matula

Luda – Ivica Vidović

„Noć bogova“ se sastoji od dvije drame. Jedna je umetnuta u drugu po principu drama u drami. Na taj se način priča lomi kao slika u sistemu pomalo iskrivljenih ogledala. No taj slučaj je samo ogledni primjer. Promotrimo li pažljivije, primijetit ćemo da se dramaturgija čitave drame gradi na istom principu. Drama u drami je tek primjer fizičke, materijalne promijene gledišta koja omogućava da na neko vrijeme ludu vidimo kao Molierea, a Molierea kao Louisa. No, princip je univerzalniji i proteže se od početka do kraja. Pišući priču o jednom prijateljstvu s vlastodršcem i jednoj neuzvraćenoj ljubavi, Gavran ju je (da ponovimo tu možda i ne najsretnije izabranu sintagmu) pustio kroz sistem iskrivljenih ogledala koja ne služe udaljavanju od „vjernosti originala“, nego naprotiv, približavaju istini, korak po korak.

Prvu sliku – tri sretna prijatelja, smjenjuje druga – oni nisu pravi prijatelji, zatim – oni će ipak postati prijatelji, i na kraju – neće, jer Molierea ipak treba ubiti. Ovo je samo jedan niz obrata. Drugi niz obuhvaća priču o glumici – konačan obrat je Molierevo priznanje da je i on bio zaljubljen u istu ženu. Treći niz govori o odnosima lica u smislu superiornosti i inferiornosti – oni su jednaki u pijanstvu, zatim – kralj je ipak kralj, zatim – luda je pravi kralj, a Louis tek njegova marioneta.

Svi ti obrati koji neprestano mijenjaju sliku lica i njihovih odnosa, zapravo su prava radnja drame. Jer ovdje se ne radi o tome što li će se sve dogoditi junacima, kao u klasičnoj komediji, kako će se osnovana situacija dalje razvijati, kao na primjer u „Romeu i Juliji“, ili na što će se odlučiti glavno lice, kao na primjer u „Hamletu“, ne radi se čak ni o tome da se otkrije što su zapravo značila zbivanja u prošlosti o kojima očigledno postoji iskrivljen sud, kao na primjer u „Edipu“. U „Noći bogova“ klasične dramske priče gotovo da i nema. No, ona nije razbijena modernizmom ili apsurdom. Tada bi postojale krhotine jedne moguće priče. Prava radnja ove drame jest otkrivanje istine o polazišnoj situaciji koja je zamišljena tako da ne traži razvoj putem priče, nego objašnjenje same sebe. Ta potraga za istinitom slikom dramske situacije koja rezultira nizom slika koje se čine na trenutak prihvatljive, ali čiju iskrivljivost prepoznajemo već u sljedećem trenutku, ta potraga je ono o čemu se u drami radi. Struktura traženja istine svakako odgovara politiziranim motivima teme.

Iva Gruić Drach