T. Rozewicz: Odlazak umjetnika u gladovanju

Premijera: 24.10. 1977.

Preveo: Mladen Martić

Redatelj: Marin Carić

Scenograf: Zvonimir Lončarić

Kostimograf: Marija Žarak

Autor glazbe: Pero Gotovac

Asistent redatelja: Nikša Račić

Glume:

Tadeus Rózewicz – Izet Hajdarhodžić

Umjetnik u gladovanju – Boris Festini

Impresario – Drago Krča

Žena – Hasia Borić

Stražari – Mesari – Miljenko Brlečić, Mladen Crnobrnja, (Zoran Pokupec), Zvonimir Jurić

Prva dama – Jadranka Matković

Druga dama – Zdenka Marunčić

Starčić – Zlatko Madunić

Djevojčice – Miljenka Androić, Mirela Brekalo

Otac – Željko Mavrović

Majka – Jadranka Matković

Sinčić – Igor Bartolić/Robert Culjak

Gradonačelnik – Amand Alliger

Limena glazba – Duško Milić (klarinet), Ilija Pahljina (bubnjevi), Ljudevit Malek (piccolo), Josip Golub (bas), Većeslav Bureš (truba)

„Gladovanje je ovdje metafora za ljudsko odricanje, za čovjekovo posezanje gotovo za nemogućim, da se održi u životu mimo neizbježnih bioloških zakona. Kafkin i Roževičev „Umjetnik u gladovanju“ uranja u osamljeni svijet sublime poezije, a koja je nerazumljiva i nedostupna onim što su žderanje poistovjetili sa smislom života. „Umjetnik u gladovanju“ vlada sobom, a u toj kategoriji leži i šira i dublja duhovna dimenzija vladanja svijetom u sebi i oko sebe. U povijesti, pa i u našoj najbližoj, čovjek je mnogo puta dokazao da je bitna unutrašnja snaga, koja pobjeđuje i prividno nesvladive biološke norme.“

Borba, 27. 10. 1977., Nasko Frndić

„Služeći se Kafkinom pričom o čovjeku koji od averzije prema jelu stvara cirkusku atrakciju, postajući umjetnik u gladovanju, Rózewicz gradi metaforu o položaju umjetnika u današnjem svijetu, odnosno, u onoj njegovoj hemisferi koja je sita i presita. Gladovanje je u ovom sitom svijetu izraz nekog višeg, spiritualnog odnosa prema životu, vlastito trapljenje i trošenje iskaz nadmoći nad svojom okolinom: siti ljudi, zaokupljeni svakidašnjim stvarima, ne shvaćaju tog gladnika, prezirom pokušavaju umanjiti patos njegova gladovanja, ali ga se boje, zaziru od njega. Njihova pobjeda sastojala bi se u tome da on ne izdrži. Ali, on izdržava.“

Vjesnik, 29.10.77., Dalibor Foretić

„Poljski pjesnik Tadeusz Rózewicz udaljuje se od Kafke ponavljanjem nostalgičnog uzdaha „es waren die andere Zeiten“/bila su druga vremena/ i razvija iz njegove sažete, u svom savršenstvu potpuno zatvorene novele svoj oblik drame, u kojem pokušava izraziti neke istine o svom vremenu i pokoljenju.

Svojim poetski metaforičnim načinom izražavanja on nastoji aktivirati gledaoca na suradnju u dograđivanju njegova fluidnog dramskog izričaja.“

Večernji list, 2.11.1977., Marija Grgičević