S. Mrožek: Portret

Premijera: 09.03.1989.

Preveo: Mladen Martić

Režija: Miro Međimorec

Scena: Zvonko Šuler

Kostimi: Nada Došen

Jezički savjetnik: Đurđa Škavić

Glazbeni suradnik: Branko Vodeničar

Glume:

Bartoduiej, blizu 40 godina – Vanja Drach

Oktawia, 43 godine – Vera Zima

Anatol, blizu 40 godina – Fabijan Šovagović

Psihijatra, žena od 30 godina – Nataša Maričić

Anabella, 20 godina – Mia Begović

Bezbroj se puta potvrdilo kako največu kazališnu budućnost imaju ona djela koja od nastanka podvajaju mišljenja. Najnoviji je takav primjer i Mrożekov „Portret“.

Tako se u ovom komadu moglo pročitati i kako ima „nesavršenu dramaturgijsku konstrukciju“, „psihološki nedovoljno motivirane situacije i likove“, kako je „politički predoslovan“ i „precrn“... S druge strane, u njemu je otkrivena „izravna veza s Mickiewiczevim „Dziadyma“ te obračun s „hegelijanskom koncepcijom povijesti u misli poljskog romantičarskog barda“, a „Portret“ se tumačio i kao nastavak ranije drame „Pješice“.

Oni oprezniji, poput, npr. Uglednog Jaceka Sieradzkog – jednostavno će reći kako se „Portret“ u kontekst Mrożekovog dramskog opusa može smjestiti samo na dva načina: „ili je to slijepa ulica, piščeva zabluda, nebitna epizoda, ili od te drame kreće posve nov put“.

Naime, Mrożek je možda jedini rasni dramatičar slavnih šezdesetih koji se suvereno kreće i pozornicama osamdesetih. I to ne kao nostalgična replika davnih ideja, već kao izrazito suvremen autor. Može to zahvaliti slojevitosti komada/u svakom su prepoznatljive ravni solidne konverzacije komedije, teatra apsurdne dosjetke, često satirično-groteskne, te filozofske drame/ i univerzalnosti njihove tematike /koja npr. „Emigrante“ Šveđanima otkriva kao filozofski disput s glumcima skrivenim iza stiliziranih maski, Japancima kao obrazac zapadnjačkog teatra apsurda, a Imoćanima kao realističku socijalnu dramu.

Kao nikad do sad, Mrożek je u „Portretu“ posve određen. Njegov junak – za kojeg dr. Malić točno kaže da se „ničemu ne čudi“ i da se „od svega spašava vezujući se za sitni red svakodnevnice“ – ovog puta ostaje bez rješenja. Svi mi, zatočenici vlastite i nacionalne sudbine, jednaki smo – i žrtve, i krvnici – a iz uza, Povijesti izaći se ne može, jer izlaza nema. U „Pješice“ još postoji neki kolosijek nade/pa makar i slijepi/, u „Portretu“ je kraj u neljudskom vegetiranju u nekoj gluhoj pustoši. Mrożek je potpuno miran, nema drame, nema tenzije, on zna da će sve svršiti onako kako jedino i može – loše...

Teško je to prihvatiti, pa odatle i otpori. Pa se u dramaturgijski neuobičajenom rasporedu ne prepoznaje tipično mrožekovsko poigravanje formom, u naizgled nedovoljno motiviranim postupcima likova – Mrożekova sklonost groteski, u ljubavnim monolozima tiraninu i navodima Milosza – ona jedinstvena crnohumornost ... Svaka je „pogreška“ učinjena svjesno, ima pravo Sieradzki kad kaže da se „pisac Mrożekovkse klase ne možeoptužiti za fušeraj“.

Mladen Martić