Premijera: 26.04.1969.
Adaptacija: Petra Selem
Prijevod: Daša Bradičić
Režija: Petar Selem
Scenografija i kostimografija: Jagoda Buić
Glazba: Bogdan Gagić
igru pletiva u 3. činu uvježbala Vlasta Spinčić
Glume:
Ysé – Ljubica Jović
Mesa – Rade Šerbedžija
Amalric – Božidar Boban
De Ciz – Ivica Katić
Prvi čin se događa na brodu, negdje između Sueza i Cejlona, drugi na groblju u Hong-Kongu, a treči u Kini za vrijeme neke revolucije, možda početkom stoljeća.
„... četiri junaka „Razdiobe“ zapravo nigdje ne mogu biti. U prvom se činu njišu na nekom brodskom mostu, pod užarenim nebom, nad praznom plohom mora, bez čvrstog tla pod nogama, idući prema Kini u nadi pronalaženja mjesta, rješenja, prostora gdje da se bude. Putevi su još otvoreni. Trenutak je podneva. Razdioba sudbine. U drugom činu se nalaze na glupom, prljavom groblju u Hong Kongu, među pomiješanim ostacima žutih ljudi i bijelih ljudi, u vrućem predvečerju monsuna,doknebo pritiska poput olova, a uokolo, na obzorju, počinju brujati još prigušeni zvukovi revolucije. Ljubavna će igra početi među grobovima u njene riječi usjecat će se šumovi, zvukovi, divlji krikovi uokolnih događanja, razbijajući svaku, pa čak i privremenu mogućnost iluzije, smirenja nalaženja. Treći je čin u Kini, u nekom od napola porušenih zdanja gdje se sklanjaju posljednji Europljani okruženi rasplamsalom revolucijom očekujući da dođe njihov trenutak. Znači, opet bez utočišta, bez sigurnog tla, bez dopuštenog postojanja. „Razdioba podneva“ je drama nemogućnosti da se bude. I onda, istovremeno, to je drama mogućnosti, odnosno nemogućnosti davanja sebe. Svaki od te čudne četvorke htio bi naći prostor dodira, prostor komuniciranja s drugim, bio to čovjek ili Bog, i opet, neizbježno, ostaje osuđen na sebe, na svoja traženja i svoje samoće. I na kraju te igre traženja sebe kroz onog drugog, Claudel dolazi do čudesnog zaključka: Mesu, koji je sve htio dati Bogu, privodi njemu samome i mogućnosti krajnjeg davanja Ysé, te žene koja je prošla sva tri muškarca njenog svijeta.“
Petar Selem

