J. Žmavc: Rikard i njegov dvojnik

Premijera: 16.01.1986.

Prijevod: Marija Grgičević

Režija: Miro Međimorec

Asistent režije: Damir Mađerić

Scenografija: Zvonko Šuler

Kostimografija: Blaženka Marušić

Songovi: Ladislav Tulač

Izbor glazbe: Branko Vodeničar

Uloge:

Fanči, baka – Nada Subotić

Ivan Gerhard, njezin sin – Željko Mavrović

Marta, njezina kći – Helena Buljan

Rikard, martin muž – Ratko Buljan

Ana – Marija, njihova kći – Nataša Maričić

Maja, mlada kći – Branka Trlin

Matija, zaručnik Ane – Marije – Darko Janeš

Rikard II – Žarko Savić

Kozelova – Slavica Jukić

Nataša – Vera Zima

Igra o rasipanju

O rasutim iluzijama, zanemarenoj ljubavi, proigranim mogućnostima, materijalnim i duhovnim, o svemu potraćenom i ponovno dobivenom za novo traćenje. Izmišljeni sretan svršetak (usrećujući trenutak) potvrđuje to kontinuirano zasljepljivanje. Izlaz je u načinu života, te zapravo nema potrebe da se nešto stvarno izmijeni, premda je „u igri“ mnogo buntovništva (a do njega dolazi kad je netko potisnut na sporedni kolosijek, što još ni izdaleka ne znači da je izbačen, jer će se prije ili kasnije vratiti na glavni kolosijek). Jedina žrtva je Nataša, ali ona se zna brinuti o sebi. Je li to igra o jačem spolu?

Obuzima nas nostalgija, jer imamo korijen. Ova igra preskače našu društvenu nostalgiju i zaustavlja se na davnoj, no latentno još uvijek živoj nostalgiji. Stari naši roditelji još žive, i mi smo rođeni u svijetu njihova djetinjstva.

Moralno ogorčenje? Moralni konflikt? To nije igra o brakolomstvu i moralnim kategorijama. Moralno je zamijenjeno trenutnim (egzistencijalnim) interesima, i ti su interesi u skladu s komedijskim faktorom igre i nema potrebe da se na silu uvode dramatska sredstva (u smislu društvenog angažmana). Ako na početku obje djevojke uz naricanje revno i prkosno slažu hrpu usred pozornice, to bi mogao biti „grandiozan“ početak, ekspozicija za tragediju. Recimo da je tako. No već sljedećeg trenutka sve se pokaže varka. Slušajući svoje instinkte one taj prizor pretvore u banalnu demonstraciju. Građanska drama? Možda i jest. Ali u komedijskoj optici.

Trenutni su interesi u skladu s načinom života. Interes obitelji zahtijeva promjenu glavara. Kako ga otprave, kako biraju novog... sve je to krajnje beskrupulozno, demokratično, kao sama po sebi razumljiva opća praksa. Vraćanje u daleku prošlost (kao u priču) odvraća od sjenki sadašnjosti. Rikardovo moralno ogorčenje? To je više bijeg nego sučeljavanje, on traži nove mogućnosti unutar svoje sredine. Pitanje njemačkog jezika (u tekstu komedije). Već imamo povijesnu distancu prema toj pojavi i nema potrebe karikirati stavljanjem u prvi plan. Izgubili bismo ironičnu komponentu igre.

Teško mogu ocijeniti koliko je djelo tipično za određenu sredinu (grad). Neke su figure iz moje mladosti. Zato mislim da uz određen domet predstava može doseći izvjesnu tipičnost.

Janez Žmavc