Samostanski užici

Premijera: 19.11.1988.

Preveo: Ivan Kušan

Dramaturška montaža: B. D. A. S. V. Z.

Redatelj: Božidar Violić

Pomoćnik redatelja, scena, kostimi i lutke: Zlatko Bourek

Glazbena obrada: Igor Savin

Glume:

Markiz de Sade – Ratko Buljan

Marjeta, teta – Vera Zima

Angelika, kći – Vanja Matujec

Fouquier – Tinville, javni tužilac – Dragoljub Lazarov

Barun G. – Željko Mavrović

Barunica V. – Veronika Durbešić

Oliver, zaručnik – Sven Medvešek

Đuro, sluga – Žarko Savić

Ankica, sluškinja – Mirna Miličić

Glumica, animator lutke – Miljenka Androić – Vlajki

Glumac, animator lutke – Darko Janeš

Glumac, animator lutke – Pero Juričić

Glumac, animator lutke – Matko Raguž

Iz predstave:

Ankica: Ja nisam ništa kriva. On me je natjerao pod stol.

Markiz: Da, on vas je natjerao, a vi biste ga zauzvrat uškopili.

Ankica: Ali ne zbog toga! ... nego zarad ovce.

Đuro: Neka se samo usudi! Odgrizao bih joj sisu i guzicu!

Ankica: A ja bih ga tebi sastrugala kao mrkvu na ribežu.

Barunica: Ankica, fuj!

Barun: Folklor.

Oliver: Ne, nego rođena kuharica.

Markiz: Eto, vidite: okrutnost je obavijena tek tankom, površinskom kožicom civilizacijskih navika i odgoja, i dovoljan je najmanji predvidivi impuls, pa da svom silinom izbije na vidjelo. Okrutnost je u Prirodi, u korijenu naših najvitalnijih nagona. Zar bismo u zanosu sladostrasca bili tako bezumno pomamni da Priroda nije htjela da se u snošaju ponašamo jednako kao i u bijesu?

Barun: „Rabie unde illaec germina surgentes“, veli Lukrecije, što bi usmjereno obrazovanjem u prijevodu glasilo: oplodnja se s jednakim obavlja bijesom.

Markiz: Hvala, barune. Kako vidimo, već je Lukrecije registrirao tu pojavu. Ali ja sam je objasnio, razradio, demonstrirao. Do svojih sam teza došao mučeći se, dok sam kao zatočenik čamio u Bastilji. Izvlačio sam ih iz sebe samoga, pod udarcima vlastitoga biča. One su rezultat moga mukotrpnog iskustva.

Marjeta: Ne znam, doista, što bih o tome rekla. Mislim, da mi je sve to jako, jako individualno. Meni se, na primjer, sviđa kad me štipaju, alimi nije drago da me ujedaju. A bičevanje, to je već nešto... kako da kažem, stvar ukusa.

Markiz: Ne ukusa, madame, već mašte! Naslada osjetila uvijek ovisi o mašti, i mašta njome upravlja. Ne moramo se čuditi bezbrojnim promjenama kojima mašta nadahnjuje sve naše užitke, kao ni mnoštvu sklonosti i različitih strasti što se rađaju iz najraznovrsnijih zastranjenja te mašte. Važno je, međutim, da nikada ne smetnemo s uma kako nema sklonosti, ma koliko nastrana ona bila, koja ne potječe od naše prirode. Zato, draga barunice, prepustite se slobodno svojoj mašti i pomozite lutki naše časne glavarice, koja se bez vašeg glasa nemušto koprca i zijeva kao riba na suhom.

Barunica: Idemo, Markiže, k vragu! U raj ionako neću nikad stići!

Markiz: Bravo! Živjela naša primadona!

(Markiz ljubi ruku Barunici, dok svi prisutni plješću.)

TEREZA – BARUNICA

Priđi ovamo, grešna Marta.

Zahvali nam se na milosti.

Ova se pokora smatra

kao spas tvojoj nevinosti.

Znaj da tvoje suze i bol strahoviti

gnjev Božji mogu utoliti.

Sestro Justino i sestro Anđelo,

uložite pregnuće cijelo

da kaznite lijepo, grešno tijelo.

Svaka nek ošine po deset puta

zamahom oštrim biča ljuta.

MARIA – ANGELIKA (na koljenima)

Milost molim majku prečasnu,

priznajem svoj grijeh i ljuto se kajem.

Prvi put da se iskušenju nečasnu

ja ovako ludo predajem.

Pred vama se kunem Gospodu Bogu

da grešno tijelo ukrotit mogu.

Milost!