Murell/Wilson: Sara

Premijera: 12.11.1984.

Adaptacija: Georges Wilson

Prijevod i  režija: Vlado Habunek

Asistent režije: Matko Brljević

Scenografija: Dinka Jeričević

Kostimografija: Danica Dedijer

Igraju:

Sarah – Neva Rošić

Pitou – Nada Subotić

„Njezino pravo ime bijaše Sarah – Henriette – Rosine Bernard. Rođena je u Parizu 22. Listopada 1844. U židovskoj obitelji koja je pešla na katoličanstvo.

Dijete osjetljiva zdravlja, već zarana pokazuje znakove teškog karaktera. Impulzivnost je dominantna crta njenog života. Lako je padala iz oduševljenja u bijes, iz velikodušnosti u neprijateljstvo. Smatrala je da predodređena za život redovnice i jedini koji se njenoj želji protivio bio je obiteljski prijatelj vojvoda od Mornya, koji joj savjetuje da se upiše na pariški Konzervatorij. Primljena je jednoglasno.

Sutradan nakon posljednjeg ispita, dolazi u Comedie Francaise, gdje pod pseudonimom Sarah Bernhardt prihvaća 11. Kolovoza 1862. Prvu ulogu – u Racineovoj „Iphigenie“. Poslije razmirice s glumicom Nathalie, 1863. Podnosi ostavku. Ulazi u Gymnase gdje postaje prvakinjom i glavnim nosiocem repertoara. Nakon toga odlazi u kazalište „Porte Saint – Martin“ i igra ulogu Armande u Moliereovim „Učenim ženama“. Prvi veliki uspjeh postiže u Odeonu igrajući u Racineovoj „Athalie“. Proširuje svoj repertoar i na sjajan način potvrđuje stečeni ugled.

1872. godine pozivaju je da se vrati u Comedie – Francaise. Vraća se i ostaje do 1880. Te su godine ispunjene veličanstvenim kritikama, ali istovremeno i uzdrmane sukobima, ljubomorom i skandaloznim avanturama. I privatni život pridonosi njezinoj popularnosti (ljubavni život, rođenje sina, strast prema skulpturi...)

Nakon raskida ugovora s Comedie – Francaise, osniva vlastitu družinu i odlazi u London. Hvali ju i kritika i publika, a repertoar koji igra je sastavljen od Scribeove „Adrienne Lecouvreur“ i „Frou - Frou“ Meilhaca de Halevya.

1880. odlazi na prvu turneju u Sjedinjene Američke Države s nevjerojatnim ugovorom (zahtjevala je da bude isplaćena u zlatu).

1881. vraća sde u Pariz i odlazi na drugu turneju po Evropi, ponajviše boraveći u Italiji: nalazi vremena i da se uda, ali najozbiljniju vezu održava s grčkim glumcem Jacques – Aristid Damalaom.

1882. dolazi do sretnog susreta s Victorom Sardouom koji u njoj pronalazi idealnu interpretatoricu svojih djela.

1883. angažira je kazalište Renaissance u kojem sljedećih šest godina, pokazujući krajnju brigu za režiju, prikazuje svoj najnoviji repertoar.

1889. kupuje novo kazalište Theatre des Nations na trgu Châtelet, daje mu svoje ime i igra u njemu sve do smrti, izuzevši inozemne turneje. 1907. Objavljuje „Memoare“, iste godine tumači Adrienne Lecouvreur, a dvije godine kasnije i Ljudsko srce. 1914., nakon bolesti noge, bila je prisiljena napustiti pozornicu. Jedini spas je bio u amputaciji, ali taj teški zahvat nije uspio načeti njezinu beskrajnu volju i ona se već sljedeće godine ponovo penje na scenu. Uspijeva zaboraviti da nosi protezu. Nije prekinula ni s turnejama, posebice po Italiji, gdje se posljednji put pojavila u Torinu. Po povratku u Pariz počinje uvježbavati komad Sache Guitrya „Sadržaj romana“, ali ju kriza uremije prisiljava da napusti pozornicu. Jedva se oporavivši, počinje u svom pariškom stanu sa snimanjem filma „Vračara“ u režiji L. Marcantona i L. Abrahmsa, ali film ostaje nedovršen, jer umire 26. Ožujka 1923.“

Georges Wilson

Nagrade:

Nagrada „D. Dujšin“, 1985.

• Vrhunska interpretacija uloga – Neva Rošić, Nada Subotić
• Izuzetno invetivna režija – Vlado Habunek

Festival malih i eksperimentalnih scena, 1985.

• Zlatni lovorov vijenac – Neva Rošić, Nada Subotić

Nagrada grada Zagreba, 1984.

• Za kreaciju uloga – N. Rošić, N. Subotić

Prvomajska nagrada UDUH-a za najbolju predstavu u cjelini u SR Hrvatskoj