J. Hristić: Sedmorica danas

Premijera: 07.05.1969.

Režija: Georgij Paro

Scenografija: Stevan Luketić

Kostimi: Inge Kostinčer

Muzika: Igor Kuljerić

Glume:

Eteokle – Tonko Lonza

Polinik – Božidar Smiljanić

Glasnik – Drago Meštrović

Antigona – Saša Violić

Hor – Marija Paro

Iz predstave:

POLINIK – A kakvog ti imaš prava da vladaš? Misliš da ja ne znam šta se ovde događalo za ovih godinu dana? Dopustio si svakome da radi šta hoće i da govori šta hoće. Pustio si ološ da izađe iz tamnica. Dopustio si pjesnicima da zbijaju šale na tvoj račun. Dopustio si filozofima da vode glavnu riječ u gradu, da govore po trgovima, da ti javno govore kako nisi u pravu. Nisi htio da živiš u palači u kojoj je živio naš otac, nego si se povukao u kuću u kojoj smo rasli kao dječaci. Predao si skupštini ključeve od riznica, i zadovoljio si se novcem koji su ti oni dali. Sluge koji su radili kod našeg oca poslao si da grade kuće, ili da rade u poljima. Sve ja to znam. Otjerao si najvjernije očeve ljude, koji su mu predano saopčivali sve šta se u gradu govori, i dozvolio si da se na trgovima vode prepirke o tome koji zakon treba donjeti, šta treba raditi, kako treba vladati. Zašto? U ime slobode? Ha! Podmićivao si građane, zato što si znao da jednoga dana ja mogu doći. Htio si da ih imaš čvrsto uza se, htio si da tebe vole, a da mene mrze. Možda si to i postigao. Možda me sada iz ovih mračnih kuća promatra tisuće očiju – sa mržnjom. Ali i sa strahom! Ne tiče me se! Ja imam prava da vladam ovim gradom, i nije važna cijena koju ću za to platiti. Jesi li me razumio? Na jednu moju riječ, od svega ovog neće ostati ništa. Ostat će samo ruševine, i ja, koji ću vladati njima! Ruševine će opet izrasti u kuće, i budućnost je moja!

GLASNIK: Da otvorim kapiju?

ETEOKLE: U ime čega, kažeš? U ime slobode? Koje slobode? Kakve slobode? S tom slobodom, ja sam ovaj grad držao u svojoj ruci isto onako čvrsto kao što bi ga i ti držao sa svojim vojnicima i vojnim uhodama. U pitanju je vlast i ništa drugo. Vlast, i onda odjednom otkriješ da možeš da učiniš sve što hoćeš, i da tvoje želje mogu da postanu stvarnost. Mi provodimo život u zatvorenim sobama, onda se vrata odjednom otvore i možemo da izađemo napolje. Više nema prepreka: tvoja volja odjekuje svijetom kao čist i jasan zvuk. Svijet je uređen po tvojoj mjeri, ti si mjera svijeta, i jedina granica koju priznaješ je granica svijeta, a svijet nema granice. Kako je lijepo živjeti u takvom svijetu! A tko to može? Samo onaj koji vlada. Nekada se govorilo da su jedino mudri ljudi slobodni, ali ja se smijem tim pričama filozofa, koji svoju slabost nazivaju mudrošću. Slobodni su samo oni koji vladaju. Samo oni čija svaka riječ, svaki pokret, svaki pogled sadrži u sebi sudbinu svijeta. Ljudi mijenjaju svoje živote, ako ti ushtjedeš, mijenjaju svoje misli, mrze onoga kojeg ti želiš da mrze, vole onoga kojeg ti želiš da vole. ...