I. Vidić: Bakino srce
Premijera 17. listopada 1999.
Redatelj i dramaturg: Vladimir Stojsavljević
Pomoćnik redatelja i scenskipokret: Edvin Liverić
Scenograf: Robert Milašinčić
Kostimografkinja: Đurđa Janeš
Glazba: Svadbas
Oblikovanje svjetla: Miljenko Bengez
Oblikovanje tona: Branko Vodeničar
Igraju
Baka: Marija Kohn
Djed: Željko Mavrović
Mama: Lela Margetić
Tata: Pero Juričić
Kićo: Leon Lučev
Beba: Natalija Đorđević
Sekica: Nina Violi
O predstavi
Vidićevo „Bakino srce“ nema izravne doticaje s baštinom hrvatske književnosti samo u naslovu. I po svojoj je temi tomi, i po načinu njezine dramaturške provedbe omeo ne samo izniklo, nego je umnogome i odgovor na njezine daleke izazove i poticaje.
Odgovor, razumije se, iz sasvim konkretnog vremena, iz točke naše suvremenosti, koja nužno u motrištu vlastite prošlosti ima odmak suvremenosti, koja nužno u motrištu vlastite prošlosti ima odmak ispunjen gustim iskustvom proteklgo vremena, jednako koliko i potrebu progovora o našemu „ovdje i sad“
Dosljedan bavljenju suvremenim svakodnevljem bez konkretiziranja vremena i mjesta, jednako kao i pronicanju u rubna stanja psiholoških odnosa među likovima, Vidić u ovom tekstu zahvaća duboko u problem obitelji i to na nekoliko razina.
Na društvenoj, psihološkoj, generacijskoj, ali i na metaforičkoj razini, obitelj u ovom tekstu podvrgnuta je dramskoj raščlambi ne su samo u pukotinama vlastitog rasapa, nego i u korijenima samih uzroka takvoga stanja. (Teško je, uostalom, povući jasnu crtu koja razdvaja obiteljsku priču od društvene, napose u kulturama u kojima obitelj jest sami temelj društva.)
Govor je Vidićevih likova suvremen, nepatvoren, prepoznatljiv urbani hrvatski jezik koji zazire od nasilnih stilističkih konstrukcija i smjera ka scenskoj prirodnosti. Jednako tako, likovi „Bakinog srca“ prepoznatljivi su, iako hotimice pomalo karikirani, „ljudi iz susjedstva“. Sve je naizgled preobično. I upravo u tom okviru pronalazi pisac neobičnosti koje iznutra motiviraju radnju. Neobičnosti što u svojoj krajnosti postaju groteskne. Nekoliko „izgubljenih“ generacija u obitelji više nije obiteljska priča nego društvena drama, a u nemogućnosti njihova istinskog sporazumijevanja naslućuje se i tragedija, kojoj, međutima, odsustvo pathosa nikad ne dopušta da se oglasi. I u banalnosti prividne običnosti, uvijek na rubovima tragikomike, sudbine ljudi koji se nikoga ne tiču postaju priča koja se nas svih duboko tiče.
Darko Lukić