B. Senker: T(ečaj) O(dvikavanja) (od) P(ušenja)

Premijera 06. lipnja 2003.

Redatelj: Robert Raponja
Dramatrug: Darko Lukić
Songovi, glazbena obrada i korepeticija: Đorđe Manojlović
Scenografkinja: Ljerka Hribar
Kostimografkinja: Đurđa Janeš
Koreografija i scenski pokret: Maja Đurinović, Katarina Đurđević

Igraju

Učitelj: Marko Torjanac
Učiteljica: Daria Knez
Dame: Dora Lipovčan, Dijana Vidušin, Jelena Perčin
Gospoda: Hrvoje Klobučar, Mislav Čavajda, Živko Anočić

O predstavi

Tekst TOP (Tečaj odvikavanja od pušenja) Borisa Senkeran planetarni trend odvikavanja od ovisnosti o cigaretama i nikotinu, tretira na vrlo osobit način. Postavljena u okvir tečaja za odvikavanje o pušenja,predstava kroz likove dva voditelja tečaja i šest polaznika pokušava odgovoriti na pitanja „što smo sve popušili u životu i povijesti“.

I više od toga, naravno.

Pušenje kao ovisnost o nikotinu, i kao izraz naših neuroza, obrana, strahova, užitaka, slabosti, nesigrunosti, opuštenosti ili nemira, dovoljno je poticajno za psihološki pristup.

Društveni kontekst fenomena pušenja, međutim, autoru se čini još zanimlivijim. Otkriće pušenja povezano s otkrićem Novog svijeta nije, na žalost, samo priča o toj golemoj prekretnici u povijesti zapadne civilizacije, nego i priča o genocidu nad brojnim narodima i zatiranju njihovih kultura. Cigareta kao mačistički simbol (sjetimo se samo koliko je neizbježna bila u ustima junaka američkih filmova sve do pojave masovne i državno poticane kapmanje protiv puštenja u toj zemlji), ili kao sredstvo komunikacije u igri zavođenja (prisjetimo se opet velikih filmskih heroina s cigaretom u istom vremenu), odavno je od pušenja u simboličkom i društvenom smislu učinila mnogo više od obične ovisnoti i dokazano nezdrave navike.

U isto vrije, u hrvatskom jeziku, riječ „pušenje“ ne odnosi se isključivo na način konzumiranja duhana ili lakih droga. Ona je i općeprihvaćena i kao oznaka za oralni seks, ali jednako tako (što svakako nije bez sveze s poimanjem seksualnosti kao igre nadomići i potčinjenost) i kao oznaka za gubitnišvo, pristanak na obmanu i prijevaru. Iskorištenost kojao „pušača“ čini tip gubitnika i u neprestanoj povijesnoj i ljudskoj igri nadomoći, inferiorne osobe.

„Popušiti“ znači izbugiti, biti nadjačana,prevaren, izigran...

Upravo u tom prostou Senker vidi mogućnost za literarnu igru, i u tom prostoru gradi duhovitu priču o povijesti naroda, koji je u svom jeziku riječ „pušenje“ obremenio psihoanalitički zanimljivim traumama.

Vodeći priču kroz povijest pušenja duhana, Senker nas vodi na komičan i groteskan način kroz hrvatsku povijest, od bna Dernčina, preko Matije Gupca, do Zrinskih i Frankopana, pa potom, kroz osobne priče polaznika tečaja, u hrvatsku suvremenost.

Odvikavajući se od pušenja, polaznici uprizoruju povijesne prizore na senkerovski duhovit način, pjevaju, plešu, postavljaju pitanja i daju odgovore, uvodeći publiku u atmosferi cabareta, kroz glazbu, pjesmu, ples i glumu,, u tečaj odvikavanja od pušenja i zabavno podsjećaju na dugu povijest pušenja, „pušenja“ i „pušione“ u Hrvata.

Osim odgojnog stajališta ukazivanja na štetnost od pušenja duhana (nemoguće je ne prisjetiti se liječnika Čehova i njegove „Št etnosti duhana“), pisac nas upozorava na jednako veliku, i neusporedivo kompleksniju i opasniju štetnost od pušenja druge vrsta, u kojoj gubitništvo postaje ovisnost, jednako opasna po zdravlje i život koliko i ovisnost o otrovnim sastojcima duhana.

Darko Lukić