Premijera: 06.11.1987.
Režija: Jiří Menzel (konzultant), Radovan Marčić (izvršni producent)
Asistent: prevodilac: Dagmar Ruljančić
Suradnik režije i scenski pokret: Mladen Vasary
Scenograf: Velimir Domitrović
Kostimograf: Ika Škomrlj
Glazba: Neven Frangeš
Jezični savjetnik: Đurđa Škavić
Asistent kostimografa: Irena Sušac
Glume:
Capitano – Dragoljub Lazarov
Cola – Ljubo Zečević
Ardelija – Dubravka Ostojić
Lucinda – Miljenka Androić – Vlajki
Colombina – Alma Prica
Horatio – Matko Raguž
Ottavio – Darko Janeš
Zanni – Mladen Vasary
Ubaldo – Pero Kvrgić
Pandolfo – Ratko Buljan
Liječnik – Željko Mavrović
Priča je vrlo jednostavna: negdje u Italiji, prije mnogo stotina godina, tri lijepa mladića zavolješe tri lijepe djevojke, obljubiše ih i one ostadoše u drugom stanju. Ali pri tom, ni te djevojke, ni ti mladići nisu odviše zabrinuti za novonastalu situaciju. I prirodno je za takvu priču da djevojke imaju glupog i dobrodušnog oca, kome ništa nije jasno, i prirodno je da se javlja jedan ostarjeli prosac, jedan nepoželjni prosac i sluga nepoželjnog prosca, sve trojica željni mladih djevojaka – i borba za žensku naklonost počinje, a u borbi izranjaju lažni i prljavi liječnici, istjerivači i utjerivači duhova – komične situacije se vrtoglavom brzinom nižu i množe...
Svijet Menzelovih junaka je toliko različit od našeg realnog svijeta, da nas neodoljivo privlači da suosjećamo s njegovim malim ljudima, da ih volimo, da im se smijemo i da navijamo za njihove ljubavne uspjehe... Menzelova tri mladića, tek što otkriše ženski svijet već napraviše djecu – drama bi se po tome mogla zvati i „Tri (klinca) od prve“. Možda su nam zato i dragi, zbog tog izrazitog naiviteta, dobrodušnosti i neiskustva... Zamišljam nastavak Menzelove drame koji se događa pet godina kasnije – junaci bi bez sumnje radili iste izvanbračne izlete kao Feydeauovi (svakako, s više uspjeha) ali bi nam bili manje dragi – nedostajalo bi nam njihovo dječje srce, i njihova začuđenost pred svijetom koji im se upravo otkriva.
Miro Gavran