tekst: Miroslav Krleža
režija i dramatizacija: Branko Brezovec
kompozitor: Marjan Nečak
koreografija: Selma Banich
scenografija: Željko Zorica
kostimografija: Petra Mina
dramaturška suradnja: Irena Čurik
suradnica redatelja: Anja Maksić
projekcije: Jadran Boban
uloge: Zlatko Burić, Suzana Brezovec, Mislav Čavajda, Katarina Bistrović Darvaš / Antonija Stanišić, Dean Krivačić, Vedran Hleb

Scenska ekstravaganca provokativnog, po uvjerenju i usmjerenju, Branka Brezovca i njegovog stalnog kompozitora Marjana Nečaka ove se sezone u Teatru &td obrušava na drugi dio glembajevskog ciklusa Miroslava Krleže, dramu U agoniji.
Ovo obrušavanje treba shvatiti slikovito; za obrušavanje treba orlovski pogled odozgo, treba distanca, a distanca kad su veliki dramatičari u pitanju, ponajprije Čehov, ali i Krleža, ne donosi ništa predvidljivo i smjerodavno.
Ta distanca polazi od Brezovčeve pretpostavke da je podjela Krležinog dramskog rada na kvantitativnu i kvalitativnu fazu (regressus iz ekspresionizma u realizam) akademski trik za koga, čitajući Krležu po dubini, a ne po didaskalijskoj površini, nema nikakvog valjanog razloga.
Krležijansko-brehtijanski teatar Brezovca uobičajeno neočekivano, dakle, isporučuje arhetipske smjerove sukoba Laure, Križovca i Lenbacha koje osigurava na politički prilično zlokobnom mjestu u prostoru Sinjske alke.
Da ćemo agramerski salon iz Sinja gledat´, trebalo bi se pokazati jednostavnijim nego što se na prvi pogled čini, jer je Zagreb, da parafraziramo jednog ironičnog krležijanca, zapravo za nekoliko predgrađa nešto veći Sinj, ali u tom Sinju je posljednje stanište one moralne zavodljivosti koju je Lenbachov alkoholni tragizam bespovratno izgubio, a koja pokreće Krležinu dramu na ozbiljnim, nimalo melodramatskim premisama.
Nastavljajući se na konceptualnu pretpostavku plasiranu u riječkoj predstavi Gospoda Glembajevi, a koju je generiralo jednostavno pitanje: Tko bi bili Krležini junaci i prostori danas?, Brezovčeva U agoniji zaprepastit će one manje kritične, a isprovocirati ciničnije.