Alfred Jarry: Kralj Ubu

Premijera 22. ožujka 1991.

Prijevod: Mislav Hudoletnjak
Režija: Miro Međimorec
Scenografija: Gordana Svilar
Kostimografija: Nataša Perkov
Songovi: Mate Matišić
Glazba i pratnja: Mario Igrec
Dramaturg: Martina Aničić
Pokret: Mila Rackov
Asistent redatelja: Zoran Ivančić
Design predstave: Milan Trnec


Igraju
Kralj Ubu: Ranko Zidarić
Majka Ubu: Matija Prskalo
Kapetan Ivica: Filip Nola
Kralj Vjenceslav, Plemić od Kurlandije, Sudac, Novčar, Duh kralja Vjenceslava, Građanin, Seljak, General Lascy, Medvjed: Željko Mavrović
Novčar, Seljak iz Krakova, Glas utvare, Građanin, Car Aleksej, Duh: Mladen Budiščak
Princ Podolije, Sudac, Novčar, Pješadinac, Duh, Mihovil Fedorovič, Stanisalv Leczinski, Ruski vojnik: Darko Ćurdo
Glasnik, Grof od Vitepska, Markgrof od Thorna, Rensky, Kapetan broda, Kraljica Rosamunda: Mirna Miličić
Pile, Komentator UTV-a: Rajko Minković


O predstavi
(…) Zaplet Kralja Ubua zamišljen je na osnovi Shakesperaeova Macbetha i Richarda III. Otac Ubu i njegova žena Mama Ubu odlučuju da se domognu poljskog prijestolja i ubijaju kralja Venceslasa. Kraljica bježi u planine sa sinom Bourgelasom. Pošto se domogao vlasti, Ubu eliminira sve plemiće da bi se domogao njihovih dobara; istu sudbinu doživljavaju i magistrati i financijeri. Ali, ruski car Aleksandar dolazi u obranu Bourgelasovih prava i Ubu je prisiljen na bijeg. Iza ove sheme zapleta, koja je mogla ostati na razini đačke obične knjiške parodije, stoji neobično vitalan komad kojim dominira lik kralja Ubua, komad snažne provokativnosti koji se udaljio podjednako od površne zabave i moralizma koliko se stilski udaljio od klasicističke cjelovitosti i naturalističkog fakticiteta.

Kralj Ubu intenzivan je izraz scenske mašte koji uobličava sav nesrazmjer povijesne situacije malograđanina na vlasti. U briljantnim obratima radnje, koji su na granici nadrealističkog,  u jeziku punom sočnih kovanica i uzrečica na tragu Rableaisa, Jarry ocrtava grotesknost tog raspona između komotnosti, okrutnosti i kukavičluka svog protagonista i želje da se odigra velika povijesna uloga po uzoru na feudalne vladare. Šekspirovski okvir radnje i vladarska pompa predstavljaju kontrastno osvjetljenje za papuče malograđanina čiji se niski motivi „naivno“, gotovo djetinjski silovito i čisto otkivaju u Jarryjevoj igri jezika i geste. Novi dramski lik koji iz nje proizlazi nije više jedinka, već groteskni prototip grubo materijalističke svedenosti čovjeka. Kao takav, u svojoj trapavoj bezobzirnosti, bio je bez sumnje  agresivno scenski prisutan u simbolističkom, apstraktnom kazalištu Lugné-Poea. Provokacija koju je Jarry u svojoj scenskoj poetici težio je uspjela i publika je bučno reagirala, odbacujući predstavu u „Théâtre de L'Oeuvre“. Do kraja svog kratkog boemskog života Jarry je ostao opsjednut likom Ubua u svojim raznim djelima……..


Iz članka Jelene Zuppe „Kazalište od avangarde do egzistencijalizma“