M. Držić: Venere i Adon

Premijera u Zadru: 5. Srpanj 1983.

Premijera u Zagrebu: 15. Listopad 1983.

Pripovjes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepog Adona u komediju stavljena.

Redatelj i adaptator: Matko Sršen

Scenografija: Dinka Jeričević i Velimir Domitrović

Kostimografija: Ika Škomrlj i Danica Dedijer

Skladatelj: Igor Pomykalo

Koreograf: Tihana Škrinjarić

Lektor: Đurđa Škavić

Asistent redatelja: Tomislav Knežević

Produkcija: Teatar &TD, Zagrebačko Kazalište Mladih, u suradnji s Televizijom Zagreb

Igraju:

POMETNICI:

Držić (Obrad) Vukodlak – Rajko Bundalo

Pribat (Kojak) Vučeta – Franjo Jurčec

Grubiša – Pero Juričić

Vlade – Zdenka Marunčić

PIRNICI:

Vijećnik (Vlaho Držić) Venere – Darko Janeš

Zdur (Marija Sinčićević) Adon – Vera Zima

Vijećnik (Pirnik) Kupido – Željko Mavrović

Knez (Orsat) Djove – Zvonimir Jurić

Majstro ceremonijala/Pirnik/Vila – Milan Plećaš

Režiser/Pirnik/Vila/Vijećnik – Branko Supek

Milicionar/Pirnik/Vila/Predsjednik općine – Davor Borčić

Pirnik/Vila – Žarko Savić

Zdur/Glumica/Pirnica/Božica – Nataša Maričić

MULARIJA:

Prvi satir/Vijećnik – Dragoljub Lazarov

Satir/Vijećnik – Damir Šaban

Satir/Vijećnik – Darko Stazić

Satir/Pjevač – Ivica Šimić

SVIRAČI:

Mira Pomykalo, Brigita Stadler, Igor Pomykalo

„Iako smo na putu za Dubrovnik gdje se „u gori zeleni“ vlasima (seljacima iz dubrovačkog zaleđa) prikazuju Venere, Adon, vile i satiri, ipak smo izrijekom, na pirnoj pozornici.

Pirnici u toj poziciji nisu samo gledaoci; oni se imenom spominju u tekstu; štoviše, o njima se u komediji radi! Ljubav „neumrle“ Venere (besmrtne božice) i „umrlog“ Adona (lijepog smrtnika) poslužila je pjesniku kao alegorijski motiv prikaza ženidbene veze plemića Vlahe Držića i bogate pučanke Marije Sinčićević.

Pirnici su, doznajemo iz arhivskih dokumenata („Genealogia delli citadinni ragusei“), sudjelovali u prikazivanju komedije, čak su je i štampali: „In tempo delle nozze di sud. O Matrimonio fú recitata i Casa di d. o Stefano nella Strada di Calzolari megiu veliche Zrengliare, quella famosa Comedai d. A Tirena, dalli compagni di d. O Biagio, la qvale fecero stampare...“

Budući da je „Pripovjes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepog Adona“ prikazana na piru Vlahe Držića zajedno sa „Tirenom“, ono što se odnosi na „Tirenu“ vrijedi i za „Venere“. A kad znamo da su se Dubrovački plemići na pirovima maškaravali i glumili, lako je zaključiti tko su ti „Vlahovi drugovi“ koji su igrali mitološki dio „Venere i Adona“. Dalje je lako pretpostaviti tko u „Veneri“ igra seljake. To nipošto nisu oni plemići, „Vlahovi drugovi“, to su dum Marinovi „pometnici“, glumci pučani, kojima se bogatac Vlaho za njihovu glumu i zabavljanje pirnika obećao da će pjani i siti „bit za vas mjesec ovi“!

Zahvaljujući arhivskim istraživanjima i dramaturškom pročitavanju teksta, reduciranom na ovih nekoliko uvodnih napomena, u stanju smo više manje vjerno rekonstruirati pirnu izvedbu „Venere i Adona“. Ali, to nam nije cilj, nego tek polazište. Leži u ovoj „malahnoj komediji od pira“ još nešto što su i naša književna povijest i naše kazalište propustili uočiti. Osiromašeni građanin, klerik, pjesnik Marin Držić, pozvan od svog dalekog rođaka, plemića Vlahe Držića, da ga zajedno sa svojim glumcima zabavi na piru, dolazi tu , „meu knezovi“, kao gladijator u arenu. Izvrijeđan, izviždan, pretučen, ozloglašen kao Vetranovićev plagijator, pjesnik Marin Držić mora sve staviti na kocku. Hoće li sprati ljagu sa svoga književnog imena? Hoće li mu zabraniti da dalje prikazuje svoja djela?(kao što će mu zabraniti sedam godina kasnije!), hoće li pobijediti svoje književne suce? (one iste koji ga zovu na policijska saslušanja!), hoće li pobijediti ili izgubiti? (kao što će, bez sumnje, izgubiti petnaest godina kasnije pišući onog sparnog firentinskog ljeta urotnička pisma vojvodi Cosimu Medičejskom, koja su očito ostala bez odgovora). Sva su ta pitanja na kocki, a kocka je malahna komedija „Venere i Adon“, jedino Držićevo sačuvano djelo što ga naše suvremeno kazalište evo sve dosad nije nalazilo vrijednim da prikaže. Ali, pođimo redom!

...

Pirna zgoda Vlahova pružila je pjesniku pravu priliku da se definitivno obračuna sa svojim protivnicima. Bila je to svečanost kojoj je teško naći premca u povijesti Dubrovnika. Trajala je, kako nas obavještava Genealogija, mjesec dana, uz sudjelovanje većine plemstva i uglednog građanstva („Per un mese, continue furono fatte feste, e Banchetti in d. A Casa con intervento do molta Nobilitá e Citadinanza...“), a ni prostom puku nisu bila zatvorena vrata pokrajnih odaja, što saznajemo iz Pribatova govora u Prologu („...zgodi mi se upazit/ urvom mnogu čeljad u ovi dvor ulazit“.)

Vlaho Držić bio je zaručen za Sinčičevićevu kćer Klaru, ali, kako je ona u međuvremenu umrla prije ženidbe, brže bolje se zaručio s drugom i sada jedinom kćeri, Marijom, koja mu je kao jedina nasljednica bogate kuće donijela u miraz ništa manje nego 50 000 dukata. Bez obzira na ove lukulske i financijske dimenzije Vlahova pira, bit će da je znatan interes obrazovane publike pobuđivala i najavljena izvedba „ozloglašene“ Držićeve „Tirene“ i sama pojava pjesnika, koji se tu na pirnoj pozornici našao kao na presudnom bojištu.

Pretpostavljamo da je Držić u Prologu Venere sam preuzeo ulogu Obrada na čija usta u početku pirne izvedbe jednom zauvijek obračunava s onima koji su ga optuživali za književnu laž. Držić se obračunava i sa književnim i s onim drugim, opasnijim protivnicima, koji tog časa sjede pred njim za pirnom trpezom, na tako ljubak i duhovit način, u osobitoj transpoziciji, da mu ni najljući neprijatelj ne mogu zamjeriti. Vidimo ga kako se iz „svitlih haljina“ dok govori svoj polemički monolog polako presvlači u vlašku, seljačku odoru, kako „nevješto“, na „vlašku“ cijepa visoko skladane dvanaesterce oponašajući „vil“ i onoga „mladića Držića“, kako sjajno plasira ubojitu polemiku ispod humorne Obradovske maske, a onda, kad u monologu dođe do prerušenog sebe, do samog Obrada, zaogrnut već izderanim seljačkim kabanom, tresne im u lice, njima, vlasteli, kako je i on vladar (istina od kruha i larda, ali ipak vladar!), i da bi preokrenuo iznenađenje u buru smijeha i aplauza istrese mijeh vina sebi na glavu!

Kad zatim, u samoj komediji, odigra neodoljivo komični lik nakresanog i peckavog Vukodlaka, srce publike, čak i one okorijele, vlasteoske, sve je već na njegovoj strani. I zadnji čin velikog obračuna, izvedba „Tirene“, može mirno otpočeti.

Pir Vlaha Držića 1551. Godine bio je po svemu sudeći kazališni i književni događaj kojem je teško naći ravna u našoj povijesti. Držić se za taj čin brižljivo pripremio i trijumfalno ga dobio. Bio je to, u pravom smislu te riječi, Držićev obračun s njima!

Naša adaptacija odnosi se samo na okolnosti u kojima je „Venere“ prikazivana i na suvremeni okvir nađen u Pokusu Otvorenja i u samom činu svečanog Otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara. Držićevu „Pripovjes kako se Venere božica užeže u ljubavi lijepoga Adona u komediju stavljene“ donosi naša predstava neizmijenjenu i u potpunosti.“

Redatelj