A. Süto: Zvijezda na lomači
Premijera: 22. 12. 1978.
Prijevod: Ivan Bauman
Redatelj: Miran Hercog
Scenograf: Zvonimir Šuler
Kostimograf: Zlatko Bourek
Asistent redatelja: Vladimir Stojsavljević
Scenska glazba: Đurđa Otržan
Glume:
Jean Calvin – Izet Hajdarhodžić
Miguel Servet – Ratko Buljan
Farel – Ljudevit Galic
Ory – Božidar Smiljanić
De La Fontain – Amand Alliger
Idelette – Jadranka Matković
Vjerski istražitelj – Sven Lasta
La Forge – Boris Festini
Veronika – Marija Sekelez
Zapovjednik straže – Žarko Savić
Perrin – Drago Krča
Kor – studenti AKFU
„Smjestivši radnju u doba Žensvske republike, Sütő u njoj ne suprostavlja dva klasna protivnika, već dva suborca: vođa reformacije Jean Calvin i njegov prijatelj, liječnik Miguel Servet nakon pobjede njihova pokreta razilaze se na temeljnom pitanju – da li revoluciju stabilizirati ili je nastaviti. Osnova njihova sukoba je, dakle, dijalektika cilja i metoda, pričemu Sűtő staje na Serveta kojega Calvin, po uzoru na Rim protiv kojega su se nekad zajednički borili, osuđuje na lomaču. Jer Servet ne prihvaća reformaciju pretvorenu u dogmu koja se plaši svakog sučeljavanja s mišljenjima što odstupaju.“
„Rođen je u malom selu daleko od „žila kucavica željezničkog i duhovnog prometa“, Sütő je još kao dijete došao u doticaj sa stoljetnim problemima toga kraja; od predaka seljaka je naslijedio ljubav prema zemlji te poštovanje prema vječnim humanim vrijednostima, i u tome miješanom kraju, što ga obitavaju i Rumunji i Mađari, on je naučio zakone zajedničkog života, nužnost uzajamnog uvažavanja među različitim jezičnim skupinama.“
L. Kántor – G. Láng
„Formula iz kakve drame o Galeileju i Giordanu Brunu glasi: mišljenje ili slijepa vjera. U Sütőa koji svoga diskutanta, Calvina, uznemirujućeg čovjeka, ne sučeljuje s tradicionalnim simbolom: starom moći što reprezentira papinstvo, već ga sučeljuje sa revolucionarnom moći i njezinim nužnostima – situacija je zapletenija, položaj napetiji.
U Calvinu i Servetu ne sučeljuju se protivnici već istomišljenici. Obojica su tragični junaci, obojica su u zabludi da samozatajno služe istoj stvari. Osnova njihove protivštine jest dijalektika cilja i metoda, što uključuje beskrajno više toga. /.../
Tu alternativu: stabilizirati revoluciju ili je nastaviti tako da ona nadsvodi sva vremena, postavio je Sütőa na primjeru nadasve živog, istinskog i konkretnog povijesnog materijala – premda radi crtanja likova i vođenja sukoba njime rukuje posve slobodno – te na primjeru mnogobrojnih ljudskih individualnosti; jezik mu je plastičan, riječi – slike i primjeri s kojima raspravlja slažu se iz tako stvorenih elemenata, te bi se lako moglo dogoditi da redatelj bude zaveden slikovnim, da bude, dapače, zaveden vrlo snažno.“
Anna Halász